HVALJEN ISUS I MARIJA! MILOST VAM I MIR OD GOSPODINA ISUSA KRISTA – KRALJA MUČENIKA! MIR VAM I DOBRO!
Blagoslovljen i radostan početak novoga dana. Zadnji je dan u mjesecu lipnju koji bijaše nabijen sadržajima i svetkovanjima. Hvala Gospodinu za sve.
Zahvalimo za ovo jutro, vedro, već je vani toplo, a temperature će danju narasti i do četrdeset stupnjeva, pa stoga nama starijima oprez. Izmolimo svoje uobičajene molitve. Zahvalimo i izručimo se Gospodinu da prati naše misli, riječi, djela, da sve po Njemu započne i dovrši se. Toliko puta čujem u ispovjedaonici kako osobe ne mogu ili ne znaju moliti. Pa ako je to muka, onda uzmite Bibliju, uzmite Psalme koji su najdivnija molitva.
Ako želite zanosne psalme, onda molite one nakon Psalma 140 – pa do kraja. Veličanstvene su to molitve starozavjetnih molitelja koji veličaju Boga, a ako želite molitve u nevolji, onda od psalma pedesetog – imate izljeve duše osobe koju su izdali prijatelji itd.
Pronaći ćete ondje sve moguće situacije, duševna stanja koja nas spopadaju u našem danu i životu. Rezignacija, malodušnost, depresija, anksioznost, što su bolesti ili bolesna stanja ovoga doba. I pronaći ćete utjehu u tim molitvama koje nam preporučuje i Crkva u svome Časoslovu.
Duhovne vježbe za svećenike
Ovdje su sinoć počele međunarodne duhovne vježbe za svećenike. Sinoć je bilo oko 300 svećenika, a vjerujem da će se i danas mnogi pridružiti toj zbilja velikoj brojci, na ovoj vrućini.
Molimo za njih, molimo da ustraju u zvanju, da se do kraja Gospodinu posvete, da njihov život zrači Duhom Svetim, da budu stvarni Kristofori i Pneumatofori. Kristonosci i Duhonosci.
Jučer smo se spominjali i molili za nove svećenike, novoređenike. Molimo za njihovu ustrajnost jer sam pisao kako oni donose Krista svijetu, kako bez njih narod, puk postaje bezbožan. Vidljivo je to u područjima gdje nema svećenika, gdje možda laici obavljaju nešto Službe riječi. Stoga je na nama moliti za sveta zvanja.
Rimski prvomučenici i progon cara Nerona
Danas se Crkva sjeća rimskih prvomučenika koji su dali svoje živote za Krista u vrijeme progona suludoga cara Nerona g. 64. Sjećamo se nezaboravne uloge Petera Ustinova u filmu Quo vadis, u kojoj igra upravo tu ekscentričnu pojavu, Nerona.
O tome progonu piše rimski povjesničar i poganin Tacit (nakon g. 100. – za cara Trajana): Kako bi opovrgnuo glasinu da je sam zapalio grad Rim, suludi car „Neron je prebacio krivnju na druge i udario najtežim kaznama one koje je narod mrzio zbog njihovih zločina, a koje je narod nazivao kršćanima.
Ime potječe od Krista, kojeg je pogubio prokurator Poncije Pilat za vrijeme Tiberijeve vladavine… Dakle, prvo su uhitili one koji su priznali da su kršćani; zatim, na temelju njihovih optužbi, velik broj njih. Nisu bili osuđeni za podmetanje požara, nego za opću mizantropiju. Oni osuđeni na smrt korišteni su za spektakle. Bili su obučeni u životinjske kože i rastrgani od strane divljih pasa, razapeti ili zapaljeni; ostavljeni su da gore kao baklje nakon sumraka.
Foto: Wikimedia commons
Neron je stavio svoj park na raspolaganje za te spektakle i priredio cirkus: odjeven kao kočijaš, miješao se s narodom ili stajao na svojim kolima…“ Tacit spominje i Krista, i Poncija Pilata, i Tiberija, sve osobe koje ćemo naći i u Novom zavjetu.
Kakve su samo muke morali podnijeti ti mučenici, odjeveni u životinjske kože, razdirani od divljih pasa itd. U tome su progonu stradali i sveti Petar i Pavao, koje smo jučer slavili. Rim na vrhuncu svoje carske moći, a kršćani tek u kolijevci, i što su morali podnijeti za svoju vjeru i Krista! Ali tek dolazi Kristovo vrijeme.
Quo vadis, Domine?
Pa i film i roman Quo vadis govori upravo o tim danima carskoga Rima te Petrovu upitu Gospodinu: Gospodine, a kamo to ideš? Quo vadis? Prema legendi Isus je odgovorio: Kad već nećeš ti, Petre, u mučeništvo, moram ja ponovno na križ. I Petar se vratio, bio je uhićen, i naglavačke raspet, prema vlastitoj želji.
Dakle, ne kao njegov Učitelj. Vrijedi ponovno se osvrnuti na Petra i njegov odnos prema Gospodinu, te onaj nalog koji je dobio od Isusa kod Cezareje Filipove. Gotovo je nestvarno ono što se događa u odlomku i događaju pred Cezarejom Filipovom. Isus svjesno bira mjesto gdje će se objaviti. Cezareja Filipova.
Carski grad koji podsjeća na Rim i rimsku vlast, te Filipa, podanika Rima. I upravo tu, u sjecištu zemaljske i nebeske vlasti, Isus pita učenike spram sebe, što svijet veli tko je on, a onda i njih, što oni vele, tko je on. Petar ga priznaje Sinom Božjim, Kristom. Suprotno onom što mnoge kršćanske, napose protestantske denominacije niječu, Krist ne kaže da će sagraditi svoju Crkvu na Vjerovanju, skupu dogma ili nauka, na Katekizmu ili apstraktnoj istini pa čak ne ni na Svetom pismu.
Svjetske udruge imaju svoje statute prema kojima se ravnaju, imaju svoje utemeljitelje. Nitko od velikana nije ostavio iza sebe osobu na kojoj će se održati vlast. U Isusa nema ‘komunističkog manifesta’ ni Magna charta libertatum.
Isus obećaje i kaže da će Crkvu sagraditi na čovjeku. „Ti si Petar Stijena i na toj Stijeni sagradit ću Crkvu svoju.“ Sama riječ je poanta: Petar, Petros, stijena. Krist ga preimenuje, daje mu novo ime kao Abrahamu, Jakovu, u samom trenutku njegova priznanja i ispovijedi. Ime nije samo opisno već konstitutivno: to je ono što si sada i to je ono za što si određen biti.
Petar – nesavršen čovjek izabran za stijenu
Vrijedi prisjetiti se tko je Petar zapravo bio. Bio je pravi čovjek, kao svatko od nas, od krvi i mesa. I grešnik. Obični ribar na Galilejskom jezeru. Petar je bio nagao, nepromišljen, kao što vidimo kroz Evanđelja. Nije bio kao Pavao poznavatelj Zakona.
Njegov manjak vjere bio je razlogom što je počeo tonuti kad je hodio po vodi, i prepao se valovlja. Nakon ovoga priznanja pred Cezarejom Isus ga naziva „sotonom“ kad ga je htio odvratiti od puta muke i patnje. Tri puta je zanijekao Krista u jednoj noći. Ipak, ovo je čovjek koga Isus Krist bira i određuje kao temelj svojoj Crkvi.
Foto: Wikimedia Commons
Važno je zapamtiti da ga Krist bira dobro znajući njegova ograničenja, jer ga On čini sposobnim nositi odgovornost koju mu dodjeljuje. Biti „stijena“ nije prirodna osobina koju je Petar posjedovao, nego služba koju Krist daje i milost koju Krist podržava i podjeljuje.
Nada za sve nas
Ovaj odlomak može postati izvorom stvarne nade za sve nas: ako je Krist mogao izgraditi cijelu svoju Crkvu na Petru, koji je bio nagao, nepromišljen, nesavršen i uskoro će katastrofalno pasti u nijekanju Gospodina te biti obnovljen u ljubavi, onda to može učiniti i s nama.
Za Isusa Krista slabost nije diskvalifikacija da čovjeka Bog upotrijebi. Ona, zapravo, može biti preduvjet. Stijena nikada nije zavisila o Petrovoj vlastitoj dostatnosti, već o veličini Božje milosti. Dao Gospodin da svi, poput Petra, proglasimo Krista Sinom Boga živoga, svojim Gospodinom i Spasiteljem, i neka nam podari milost i snagu da predamo svoja srca Njemu kako bi nas mogao preobraziti, koristiti i pomoći nam da donosimo dobre plodove unatoč svojim tolikim golemim ograničenjima, slabostima, promašajima, grijesima i neuspjesima.
