HVALJEN ISUS I MARIJA! MILOST VAM I MIR OD GOSPODINA ISUSA KRISTA – UČITELJA APOSTOLA! MIR VAM I DOBRO!
Blagoslovljen i radostan početak novoga dana, radnoga tjedna, ali i svetkovina svetih apostola Petra i Pavla, apostolskih prvaka. Zahvalimo Gospodinu za ovo jutro, novi dan, jutros je temperatura preko 23 stupnja, a čekamo vruće popodne.
Izmolimo svoje molitve – načinimo veliki znak križa, izmolimo svoj Ave Maria – Anđeoski pozdrav – Apostolsko vjerovanje koje je utkano u biće Crkve, u temelje Crkve, kao i ova dvojica apostola – Petar i Pavao. Odreknimo se zla i grijeha, Sotone i svih njegovih zavođenja, ispovjedimo svoju vjeru, ponosno. Upravo kao što i ponosno pratimo nastupe reprezentacije gdje su svi jedno srce i jedna duša, i oni na terenu i oni koji navijaju na tribinama. Koje jedinstvo i koje emocije! Drugi nam mogu na tome zavidjeti.
Danas je ujedno i dan svećeničkih ređenja. Pisao sam o tome nešto jučer, o polaganju ruku, o tome kako čovjek, običan čovjek, biva preobražen, ‘transformiran’ u nešto novo, i ontološki, jer ono što može svećenik, nitko drugi na svijetu ne može. Polaganjem ruku on postaje novo stvorenje koje ima ovlasti dijeliti sakramente koji su temelji Crkve. Nakon polaganja ruku, slijede i drugi obredi.
Oganj Duha Svetoga utiskuje u njegovu dušu neizbrisiv trag koji ostaje čak i u vječnost. Potresnoj drami obreda ređenja pridonosi još jedna zapanjujuća ceremonija. Zaređenik, još uvijek dirnut činom polaganja ruku koje je promijenilo njegov svijet, ponovno prilazi nasljedniku apostola.
On, koji stoji u izravnom redu svetih Petra i Pavla, uzima zatim svetu krizmu (posvećenu na Veliki četvrtak) i namače dlanove ruku novog svećenika. Zatim pratitelj pomaže biskupu da čvrsto omota dugu lanenu tkaninu (tzv. maniturgium) oko ruku zaređenika natopljenih krizmom. Novoimenovani svećenik svima se čini kao neka vrsta zarobljenika. Vezane ruke. On je odsada zarobljenik Krista i samo Krista.
Maniturgij – znak vezanih ruku
Postoji praksa u nekim zemljama da mladomisnik daje svojoj majci taj ubrus – maniturgium (imate dolje divan i dojmljiv video) i ona ga čuva doma. Kad mama premine, dolazi pred Gospodina Isusa koji je pita: Što mi donosiš? Što mi daješ? Ona odgovara: Dala sam ti sina kao svećenika i evo znaka kojim je bio za tebe vezan! Taj maniturgium.
Samo svećenik uživa ovlasti koje mogu donijeti svijetu Boga. Neki od nezaređenih pokušavaju oponašati njegove svete funkcije. To je obična mimikrija. Na nama je moliti za svete svećenike. Padaju mi na pamet znakovite riječi svetog Ivana Marije Vianneya: „Kad je svećenik svet, njegov će narod biti pobožan. Kad je svećenik pobožan, njegov će narod biti pristojan.
Kad je svećenik samo pristojan, učtiv, njegov će narod biti bezbožan.“ I to je gola istina i u našem vremenu. Samo pristojan, učtiv i susretljiv svećenik ne može zapaliti druge ognjem Duha Svetoga. Samo svećenik posjeduje nadnaravne moći da se bori s tim paklenim silama i učini ih bespomoćnima. Samo svećenik može obratiti duše koje su sklopile sudbonosne saveze sa Zlom. Samo svećenik može dati pomoć i snagu onima koje Nebo želi da se bore protiv paklenih sila. Stoga molimo za one koji će danas biti zaređeni.
U nas u Mostaru petorica, četvorica franjevaca i jedan dijecezanski kandidat. Svećenik dovikuje svijetu, odjeven u bojnu odjeću, da je samo Bog Bog, a čovjek Njegovo stvorenje. Samo svećenik nosi svijet na svojim ramenima (kao onaj mitski Atlas) – jer je on Alter Christus – Drugi Krist, jedan od djelitelja Božjih darova (1 Kor 4,1). On sam je most preko kojeg se čovjek penje k Bogu. Bez svećenika postoji u svijetu nered i kaos. A grijeh vlada. Stoga molimo za nova zvanja.
Petar i Pavao – dva različita stupa Crkve
Svetkovina je svetih prvaka – apostola Petra i Pavla. Dva velika stupa na kojima je utemeljena vidljiva struktura apostolske Crkve. Bili su to veoma različite osobe i pojave. Petar je bio ribar iz Galileje, impulzivan, praktičan i često je govorio prije nego što bi dobro promislio.
Pavao je bio učenjak, obrazovan u tradicijama Izraela, intelektualno snažan, sposoban konstruirati argumente koji i dvije tisuće godina kasnije oblikuju kršćansku teologiju. Petar je poznavao Krista u tijelu, hodajući uz njega cestama Palestine. Pavao je susreo Krista u snažnom svjetlu pred Damaskom nakon Uskrsnuća. Petar je bio među prvim pozvanim učenicima; Pavao je počeo kao progonitelj Crkve.
Petar je predstavljao kontinuitet s Dvanaestoricom; Pavao je postao veliki misionar među poganima. Pa ipak, unatoč svim tim razlikama, Crkva ih slavi zajedno. Njihov blagdan pada na isti dan jer njihovi životi proglašavaju jednu istinu: Bog gradi svoju Crkvu ne ljudskim savršenstvom, već božanskom milošću. Petar i Pavao ne slave se zato što su bili prirodno izvanredni.
Slave se jer su dopustili Bogu da njihove slabosti pretvori u instrumente svoje milosti i moći. Današnja čitanja – i od uočnice a i dnevna – otkrivaju upravo tu tajnu. Pokazuju nam milost koja djeluje u ljudskoj slabosti, božansku snagu koja sja kroz krhku čovječnost i poslanje povjereno običnim ljudima koji su postali izvanredni sveci jer su se do kraja predali Kristu.
Ozdravljenje hromoga kod Divnih vrata
Prvo čitanje prikazuje Petra nakon Duhova. On i Ivan idu u Hram na molitvu. Ispred Divnih vrata sjedi čovjek hrom od rođenja. Svaki dan nose ga onamo da prosi. Svaki dan ljudi prolaze pored njega. Svaki dan traži milostinju. Kad ugleda Petra i Ivana, očekuje milostinju. Njegova očekivanja su ograničena okolnostima. Nada se tek toliko da preživi još jedan dan. Petar ga potpuno iznenadi. „Pogledaj u nas!“ Čovjek podiže pogled, očekujući novčić.
Umjesto toga, Petar kaže: „Srebra i zlata nemam, ali što imam, dajem tebi. U ime Isusa Krista Nazarećanina ustani i hodi. “ I čovjek odmah skoči na noge i ozdravi. Ljepota te scene leži dijelom u Petrovom siromaštvu. On nema novca. Prvi Papa ne posjeduje ni bogatstvo ni politički utjecaj.
Ne može riješiti čovjekove probleme materijalnom pomoći. Ali posjeduje nešto beskrajno veće: moć i prisutnost uskrslog Krista. Petar shvaća da najveće blago Crkve nije zlato, srebro, zgrade, ugled ili utjecaj. Njezino najveće blago je Isus Krist. Kroz povijest, kršćani su ponekad bili u iskušenju da se uzdaju u bogatstvo, društveni status, političku moć ili kulturni utjecaj.
Pa ipak, Petar nas podsjeća da se istinska snaga Crkve nikada nije nalazila u takvim stvarima. Prava moć Crkve leži u njezinoj sposobnosti da ljude dovede u kontakt sa živim Kristom. Hromi čovjek zatražio je novčić i dobio novi život.
Naše premale molitve
Koliko često činimo isto? Donosimo svoje ograničene nade pred Boga. Molimo za sitne, male stvari jer ne možemo zamisliti veće mogućnosti. Molimo samo za preživljavanje dok nam Bog želi pomoći da napredujemo. Molimo za olakšanje simptoma kada Bog želi iscjeljenje na najdubljoj razini. Čovjek na Divnim vratima mislio je da mu treba novac. Ono što mu je zaista trebalo bio je novi život i prava budućnost.
Mnogi ljudi danas sjede uz različite vrste vrata. Neki su osakaćeni strahom, ogorčenošću, ovisnošću, usamljenošću, očajem, krivnjom ili duhovnom iscrpljenošću. Navikli su se na svoje stanje. Malo očekuju. Zadovoljavaju se preživljavanjem. Pa ipak, Krist i dalje govori kroz svoju Crkvu: „Ustani i hodi.“ Čudo koje je učinio Petar otkriva što se događa kad god se Evanđelje autentično naviješta.
Krist nastavlja uzdizati ljude iz paralize u slobodu, iz očaja u nadu, iz grijeha u milost, iz smrti u život. Ali postoji još jedna važna lekcija u ovoj priči. Moć ne dolazi od samog Petra. Iscjeljenje se događa „u Ime Isusa Krista Nazarećanina.“ Petar je samo instrument. To je ključno za razumijevanje današnjeg blagdana. Petrova veličina ne leži u njemu samome, već u njegovoj spremnosti da dopusti Kristu da djeluje kroz njega. To je i uloga svećenika danas!
Ponosni na Hrvatsku
Dobih jedan divan tekst koji se odnosi na našu reprezentaciju te koji oslikava raspoloženje cijele nacije (osim, jasno, onih koji se nikako ne mogu pomiriti sa slobodnom i neovisnom Hrvatskom, koji su još uvijek u jugofilstvu). Vrijedi ga prenijeti: Pita me sinoć prijatelj Francuz: ‘Kako vi Hrvati tako ludo i fanatično volite svoju reprezentaciju?
Ponosno mu kažem: “Prijatelju, mi to nismo dobili na dar. Mi smo to krvlju platili.” Za ove boje živote su dali najbolji sinovi ove zemlje. Očevi koji se nikada nisu vratili svojim obiteljima. Momci koji nisu stigli ostvariti svoje snove da bismo mi danas imali pravo da sanjamo svoje. Zato nama ovo nije samo utakmica. Nije samo nogomet. Nije samo 90 minuta. Kada igra Hrvatska, igra cijela jedna povijest patnje, bola, prkosa, ljubavi i nade. Zato nam suza krene kada čujemo himnu. Jer na terenu ne gledamo samo 11 igrača. Gledamo dokaz da je Hrvatska opstala. Dobro jutro Domovino! 🇭🇷 – I budimo ponosni – Bog i Hrvati!
