HVALJEN ISUS I MARIJA! MILOST VAM I MIR OD GOSPODINA ISUSA KRISTA – MUČENA I RASPETA! MIR VAM I DOBRO!
Blagoslovljen i radostan početak novoga dana. Petak je – spomen na Gospodinovu žrtvu na križu, na njegov ukop. Ujedno je i spomen svetoga Ignacija Lojolskoga, utemeljitelja Reda isusovaca.
Posljednji je dan mjeseca srpnja, sutra je već kolovoz, a onda i početak Mladifesta ovdje u Međugorju. Zahvalimo Gospodinu za ovo jutro, za dan, za svaki udisaj i izdisaj, za svaki otkucaj srca, i neka sve bude na veću slavu Božju.
To bijaše i geslo svetoga Ignacija u njegovu životu. Omnia ad maiorem Dei Gloriam! Koliko možemo, slijedimo bogoslužje Crkve i u Časoslovu a isto tako i misna čitanja koja su uvijek poticaj za kršćanski dublji život.
Ovih smo dana razmatrali malo o obiteljskom domu u Betaniji, Lazaru, Marti i Mariji, njihovu gostoprimstvu te objavi koju je Isus dao ondje pred sestrama u uskrsnuću njihova brata Lazara.
Knjiga o Ruti – zaboravljena poruka Staroga zavjeta
Htio bih vam skrenuti pozornost na jednu malu, zaboravljenu knjigu iz Staroga zavjeta koja se nalazi između Knjige Sudaca i Prve Samuelove. Naime, Knjiga o Ruti, poganki Moapkinji, koja je postala baka kralja Davida.
Kratki spis ima tek četiri poglavlja a svako nosi sa sobom veliku poruku. Znamo da je Abraham ostavio bogatu i plodnu Mezopotamiju – između dviju rijeka – Eufrata i Tigrisa, gdje se rodila civilizacija. Zaputio se u pusti kraj gdje je kamenito tlo i uvijek opasnost od propale žetve (jer krumpir i kukuruz uvezeni su iz Amerike). Sve je zavisilo od žetve žitarica.
Knjiga opisuje upravo to stanje. Pa i Abraham je morao u Egipat po hranu, i njegov sin Izak, pa i Jakov sa svojim sinovima. Poruka Knjige o Ruti jest višeslojna. Siromaštvo u starosti, međugeneracijska pravda i kako se nositi sa strancima – Knjiga o Ruti obrađuje glavna pitanja našeg vremena.
U priči o običnim ljudima čitatelji pronalaze poticaj i ohrabrenje. Konkretna solidarnost i osobna inicijativa ukazuju na izlaz iz svakodnevne patnje – ne zato što im Bog žuri u pomoć, nego zato što je Bog s onima koji pate. Sirote i udovice Gospodin podupire i brani, ustaje u njihovu obranu. Vrijednost Knjige o Ruti leži u njezinoj poruci.
Bezuvjetna solidarnost Rute i Noemi
Bezuvjetna solidarnost s ljudima u potrebi put je koji Bog prati i vodi do dobrog kraja. Ovaj put ne počinje s Bogom, nego s ljudima. Ruta to utjelovljuje. Ona je personificirana bezuvjetna solidarnost. Samo njezino ime to jasno govori.
Odjekuje u njoj hebrejska riječ za “prijatelja”, “bližnjeg” i “druga”. Noemi i njezina obitelj pobjegli su iz svog rodnog grada u Moab kako bi izbjegli glad. Tamo je izgubila sve i postala siromašna udovica. Kad je čula da je Bog okončao glad u Betlehemu, nadala se podršci solidarnosti svoje šire obitelji i krenula je doma.
Na tom putovanju, njezina snaha, poganka Moapkinja Ruta ne ostavlja je samu, već je prati: „Ruta odgovori [Noemi]: ‘Nemoj me siliti da te ostavim ili da se vratim kući. Kamo ti ideš, ja ću ići, i gdje ti ostaneš, ja ću ostati. Tvoj narod bit će moj narod i tvoj Bog moj Bog.’“ (Ruta 1,16)
Knjiga o Ruti govori o tome kako se nevjesta-snaha brine za siromašnu udovicu Noemi, čiji su sinovi umrli bez djece, te kako dvije žene zajedno pronalaze rješenje za svoju nevolju. Na kraju knjige, dvjema udovicama rađa se sin, njihov spasitelj i djed kralja Davida.
Noemi, Ruta i prkos ženskim stereotipima
U starozavjetnom svijetu, samo je muški potomak nudio obitelji pravnu sigurnost i financijsku zaštitu. Što je značilo biti bez djece u tom svijetu ilustrirano je natpisom jednoga poganskog svećenika iz Egipta: „Jer čovjek kojemu se nije rodilo dijete jest kao onaj koji nikada nije ni postojao; nije se uopće rodio.
Njegovo se ime ne pamti niti se o njemu govori, kao o onome koji nikada nije postojao“. Sama Noemi tumači svoju sudbinu kao kaznu od Boga: „Svemogući mi je zadao mnogo gorčine“ (Ruta 1,20). No, poput Rute, i Naomi prkosi svim ženskim stereotipima. Nakon muževljeve smrti, od Rute se očekivalo da se vrati u očevu kuću kako bi se ponovno udala.
Međutim, ona preuzima odgovornost za svoju vlastitu sudbinu i ne definira svoj smisao u životu prema društvenim očekivanjima. Ne traži sreću u novom braku kako bi postala majka; umjesto toga, poistovjećuje se sa svekrvom Naomi i čvrsto stoji uz nju.
Njezina ljubav prema Naomi definira njezin život. Zato je na kraju knjige žene Betlehema hvale, proglašavajući je “vrjednijom od sedam sinova” (Ruta 4,15). U priči, Naomi i Ruta preuzimaju uloge koje su tradicionalno imali muškarci u to doba.
Ruta – strankinja koja postaje uzor Božjem narodu
U prvom poglavlju Naomi postaje glava obitelji. Po dolasku u Betlehem, Ruta se u drugom poglavlju brine za svoju obitelj, koju čine ona i Naomi.
U trećem poglavlju, suprotno društvenim normama, Ruta preuzima inicijativu i prosi Boaza da je oženi. Ruta, koja nije Izraelka već strankinja, postaje uzor Božjem narodu. Na kraju knjige, betlehemske žene je čak uzdižu na status majke naroda, a Bog je čini pretkom kralja Davida.
Pa ipak, ona nije samo strankinja već i pripadnica Moabaca, čijim članovima starozavjetni zakon strogo zabranjuje ulazak u izraelski narod, “jer te nisu dočekali s kruhom i vodom na putu kad si izlazio iz Egipta” (Ponovljeni zakon 23,5). Knjiga o Ruti pokazuje da takva generalizacija i diskriminacija ne čini pravdu pojedincu. Nije važno podrijetlo, već postupci osobe: Ruta, Moapka, brine se za Izraelku Noemi i vraća se s njom u obećanu zemlju.
Foto: Wikimedia commons
Za razliku od teologije ksenofobije, isključenosti i netolerancije, kakvu nalazimo u zakonima protiv miješanih brakova u Knjizi o Nehemiji, Knjiga o Ruti zagovara društvenu zajednicu utemeljenu na solidarnosti s otvorenim pravom na azil. I na kraju pisac donosi rodoslovlje koje je preuzeo i sveti Matej u svome prvom poglavlju.
Vrijedi pročitati taj kratki nadahnuti spis jer se i poganska krv miješa sa židovskom. Pa tako imamo i u Isusovu rodoslovlju nekoliko žena koje nisu bile Židovke. Isus je došao za sve ljude.
Sveti Ignacije Lojolski – obraćenje i početci Družbe Isusove
Napomenuh gore kako danas slavimo svetoga Ignacija Lojolskoga – utemeljitelja Reda isusovaca. Ignacije, po podrijetlu iz Baskije, rođen je u plemićkoj obitelji u Loyoli u Kantabriji 1491.
Isprva je pohađao dvor katoličkog kralja, a kasnije se odlučio za vojnu karijeru. Nakon što je ranjen u opsadi Pamplone, slučajno je u bolesti pročitao neke pobožne knjige, koje su u njegovoj duši probudile divnu želju da slijedi stope Krista i svetaca. Otišao je u opatiju Montserrat.
Pred opatom obavio životnu ispovijed i objesio oružje pred oltar Blažene Djevice; zatim je cijelu noć bdio u molitvi i tako postao vitez u Kristovoj vojsci. Zatim se povukao u Manresu, odjeven u kostrijet, jer je kratko vrijeme prije toga dao svoju skupu odjeću prosjaku.
Ovdje je ostao godinu dana i tijekom tog vremena živio je o kruhu i vodi; postio je svaki dan osim nedjelje, trapio je svoje tijelo oštrim lancem i košuljom od kostrijeti, spavao je na zemlji i bičevao se.
Bog ga je obdario i osvježio divnim duhovnim darovima i svjetlima da je kasnije govorio da bi čak i da Sveto pismo ne postoji, bio spreman umrijeti za vjeru, samo zbog onih objava koje mu je Gospodin dao u Manresi.
Utemeljenje Družbe Isusove i širenje Evanđelja
U to je vrijeme on, čovjek bez obrazovanja, sastavio knjigu Duhovnih vježbi. Međutim, kako bi se bolje pripremio za pridobivanje duša, odlučio je steći prednosti obrazovanja i počeo je proučavati i studirati teologiju.
U Parizu mu se pridružilo devet drugova s tog sveučilišta, osobe iz različitih naroda, koji su stekli diplome iz umjetnosti i teologije; i tamo je na Montmartreu (gdje je danas Bazilika Srca Isusova – a Montmartre je Brdo mučenika!) postavio prve temelje reda, koji će kasnije osnovati u Rimu. Trima uobičajenim zavjetima dodao je i četvrti koji se odnosi na misije, čime ga je čvrsto vezao uz Apostolsku Stolicu.
Pavao III. prvi je pozdravio i odobrio Družbu, kao što su kasnije učinili i drugi pape i Tridentski sabor. Ignacije je poslao svetog Franju Ksaverskog da propovijeda Evanđelje u Indiji, a druge svoje učenike je poslao da šire kršćansku vjeru u drugim dijelovima svijeta, objavljujući tako rat protiv poganstva, praznovjerja i hereze.
Ovaj rat je vodio s takvim uspjehom da je oduvijek bilo općeprihvaćeno mišljenje, potvrđeno riječju papa, da je Bog uzdigao Ignacija i Družbu koju je on osnovao da se suprotstave Lutheru i hereticima njegova vremena, kao što je prije uzdizao druge svete ljude da se suprotstave drugim hereticima.
Obnova pobožnosti i smrt svetoga Ignacija
Obnova pobožnosti među katolicima bila mu je prva briga. Povećao je ljepotu svetih građevina, davanje katehetskih uputa, učestalost propovijedi i sakramenata.
Posvuda je otvarao škole za odgoj mladih u pobožnosti i književnosti. U Rimu je osnovao Njemački kolegij (tzv. Germanicum), skloništa za žene koje su zalutale i za mlade djevojke u opasnosti, kuće za siročad i katekumene oba spola te mnoga druga pobožna djela.
Neumorno se posvećivao pridobivanju duša Bogu. Jednom su ga čuli kako govori da bi, ako bi mogao birati, radije živio nesiguran u postizanje Blažene Vizije, te se međuvremenu posvetio službi Bogu i spasenju bližnjega, nego da odmah umre siguran u vječnu slavu. Njegova moć nad demonima bila je divna. Sveti Filip Neri i drugi vidjeli su njegovo lice kako sja nebeskim svjetlom.
Konačno, u šezdeset petoj godini života, prešao je u zagrljaj svog Gospodina, čiju je veću slavu oduvijek propovijedao i oduvijek tražio u svemu. Slavio se zbog čuda i velikih zasluga Crkvi, a Grgur XV. ga je uvrstio među svece; dok ga je Pio XI., odgovarajući na molitve episkopata, proglasio nebeskim zaštitnikom svih duhovnih vježbi.
Članovi Družbe Isusove postali su udarne trupe Crkve u borbi protiv širenja protestantizma u Europi, kao i jedna od najvećih misijskih organizacija koje je svijet poznavao. Ignacije je umro 31. srpnja 1556. Isus je došao baciti oganj na zemlju – i htio bi da je već planuo.
Ignacije – uzeo je ime prema svetom Ignaciju Antiohijskomu – bio je gorući oganj za Gospodina. Neka nam dadne Gospodin milost da za njega gorimo i izgaramo, poput svetoga Ignacija.
Koliko je kultura u krivu i u suprotnosti s onim što je Isus rekao u blaženstvima?
Đavao je pokušao eksplozivom u Guadalupeu, a u Međugorju bojom, ali rezultat je isti
Ako nas vjera ne zbunjuje barem malo, možda smo sklopili previše kompromisa sa svijetom
