Uoči derbija HNL-a između Dinama i Rijeka prošli je tjedan vijest o jednoj navijačkoj pjesmi preplavila hrvatske portale kao neobični uvod u početak raspetljavanja najinteresantnije HNL-ove sezone u zadnja dva desetljeća, a radi se dakako o obradi pjesme “Freed from desire” talijanske pjevačice Gale Rizzatto koja u navijačkoj Armadinoj verziji glasi “Umri Livaja”.
Potpuno je očekivano da će takva jedna morbidna poruka naići na zgražanje opće javnosti jer poželjeti smrt sportskom rivalu doista je izvan svake pameti no ovdje svakako treba ovu situaciju promotriti iz više kuteva.
Kao prvo nameće se pitanje mogu li se navijačke pjesme, uvredljive poruke i skandiranja promatrati iz uobičajenog ili čak akademskog diskursa.
Drugo je pitanje zašto je baš Marko Livaja cilj uvredljivih, a u ovom slučaju i morbidnih poruka protivničkih navijača i na kraju možda i najzanimljivije pitanje jest kakav je odnos medija prema ovom slučaju.
Navijački folklor
Pa krenimo redom. Navijačka podbadanja, vrijeđanja i blaćenja protivničkog tima i njihovih navijača uobičajeni je navijački folklor koji je karakterističan gotovo za sve ultrase na kugli zemaljskoj.
Ubij Tovara, ubij Purgera, ubij Riječana i tako redom skandiranja su koja se s vremena na vrijeme čuju valjda od kada je i nogometna publika na stadionima.
Kad sportski rivalitet preraste u mržnju tada doista i sam sport gubi svoj smisao. I nažalost, svjedoci smo kako ta mržnja ponekad rezultira zločinom i kad se u navijačkim obračunima izgubi mladi život kao što se je to dogodilo nedavno u Ateni, besmisao te mržnje dobiva novo ruho.
U našoj zemlji, na sreću, takvi slučajevi nisu zabilježeni i iskreno se nadamo da niti neće.
Optimizam po tom pitanju daje nedavni dogovor hrvatskih navijačkih skupina koji je u medijima dočekan s podsmjehom. Dogovor da će se u međusobnim tučama koristiti samo ruke i noge koliko god dobrom djelu javnosti izgleda tragikomično, on to nije nipošto već je to ustvari jedan značajan korak naprijed u međunavijačkim odnosima.
Mnoge bi države bile presretne da i njihove navijačke skupine postignu takav jedan dogovor. Navijački sukobi sa smrtnim posljedicama nisu rijetkost u Grčkoj, Francuskoj, Italiji, Brazilu, Argentini, Indoneziji, Srbiji, Španjolskoj, Poljskoj, Nizozemskoj i u mnogim drugim zemljama da sad ne nabrajamo dalje. I, to je činjenica jednako kao što je činjenica da su hrvatske navijačke skupine postigle dogovor da će pokušati spriječiti takve scenarije.
Postojanje navijačkih skupina tzv. ultrasa isto je tako nepobitna činjenica i njih neće iskorijeniti zgražanje javnosti. No, da budemo jasni, navijački pokret ne donosi samo negativne pojave u društvu, upravo su navijači ti koji prvi reagiraju kad se dogode elementarne nepogode poput potresa i poplava ili kad izbije rat.
Ondašnje prve postave Torcide, BBB-a, Armade, Kohorte i ostalih navijačkih skupina bile su prve koje su se dobrovoljno javile u obranu domovine ne samom početku Domovinskog rata, a još su svježa sjećanja na pripadnike BBB-a koji evakuiraju bebe iz Petrove ili svih navijačkih skupina zajedno kako organiziraju pomoć stradalnicima u Petrinji nakon razornog potresa.
Torcida, Funcuti i Tornado istog su dana stigli iz Dalmacije i pomagali ljudima po Banovini dok je institucijama poput Civilne zaštite i Crvenog križa trebalo nekoliko dana da se snađu. Ultrasi vrlo često sudjeluju pa i pokreću humanitarne akcije i daruju krv. I ovu činjenicu jednako tako treba uzeti u obzir kad se procjenjuje doprinos kojeg društvu daju navijači.
Sustav vrijednosti kojeg promoviraju navijačke skupine sadrži i ljubav prema svom kraju, domovini i spremnost na žrtvu koje u modernom društvu uvelike zamjenjuju sebičnost i orijentiranost na samoga sebe i vlastitu korist.
Zbog svog utjecaja na javnost i revolucionarnog potencijala kojeg nose u sebi navijačke su skupine oduvijek bile predmet interesa tajnih službi, političkih krugova, ali i kriminalnih skupina.
Predstavnici ovih grupacija uspijevaju se s vremena na vrijeme infiltrirati u navijačke skupine i tada, s promjenjivim uspjehom, pokušavaju usmjeravati vodu na svoj mlin.
Marko Livaja, izvanserijski nogometaš i prgavac
I sad dolazimo do konkretnog slučaja i Marka Livaje. Livaja je definitivno izvanserijski nogometaš, jake osobnosti i recimo tako, prgavog karaktera.
Njegova odluka da ostane u Hajduku bez obzira na zaradu koja je sigurno mogla biti izdašnija da je karijeru nastavio u nekom bogatijem europskom klubu pokrenula je inicijativu da se i drugi vrhunski nogometaši poput Perišića vrate u svoj matični splitski klub i zajedničkim snagama pokušaju osvojiti toliko željenu titulu prvaka koja im izmiče već ravno dvadeset godina.
Njegova srčanost i beskompromisnost učinila su ga polubožanstvom u gradu pod Marjanom ili da budemo konkretniji u cijeloj Dalmaciji.
Ali, osim iznimnog nogometnog umijeća Livaju krasi i drčnost i bezobrazluk koji ga je i pretvorio u metu protivničkih navijanja. Hvatanje za genitalije upućeno navijačima Rijeke možda mu je povećalo popularnost kod najvatrenijih pristalica njegovog kluba, ali je izazvalo i odgovor protivničkih navijača.
Reakcija na navijačke uvrede na Rujevici prilikom treninga reprezentacije pokazala je određenu slabost u strukturi njegove osobnosti jer kao vrhunski sportaš koji je plaćen više od pola milijuna eura godišnje trebao bi s lakoćom proći preko navijačkih uvreda, osobito ako se i sam ponekad ponaša poput navijača.
Odluka da nakon tih uvreda napusti reprezentaciju zemlje za koju se je njegov otac borio tijekom Domovinskog rata, također ga je kod navijača drugih klubova dodatno negativno istaknula.
Nije pomoglo ni što se je svojedobno gol do pasa u disku razvaljivao na pjesme supruge pokojnog ratnog zločinca Željka Ražnatovića Arkana.
Sve ovo skupa nije i ne može biti razlogom da se nekome želi smrt i to je apsolutno neupitno, ali ostaje upitno i koliko od onih koji pjevaju ovu nesretnu obradu Galine pjesme doista želi to što izgovara.
Kome odgovara sijanje razdora i potenciranje sukoba unutar hrvatskog nacionalnog korpusa?
Jesu li doista svi koji su pjevali “Šugava Rijeko” željeli vješati Riječane na vrbe kako kaže još jedna morbidna navijačka pjesma koja je svojedobno pjevana iz usta Torcide, ali i BBB-a i ostalih navijačkih skupina?
Odgovor je – sigurno nisu kao što ni svi koji su pjevali spornu pjesmu Livaji ne žele njegovu smrt. Riječ je o navijačkom folkloru, koji običnom puku nije ni lijep ni ugodan ni poželjan, kojeg je teško opravdati ako ga promatramo iz akademskog diskursa, ali koji ni približno nije dramatičan kako ga predstavljaju mediji.
Dakle, kako smo već istaknuli, nekoliko dana uoči važne utakmice Dinama i Rijeke u medijima se je pojavila snimka s jedne malonogometne utakmice koja se je odigrala u Rijeci pred tri mjeseca, a na kojoj skupina navijača pjeva ovu pjesmu.
Odjednom je snimka stara tri mjeseca postala udarna vijest koja je preplavila domaće portale, od onih najutjecajnijih nacionalnih pa do lokalnih. Opće zgražanje bilo je samo uvertira u ono što se ima dogoditi.
I onda se je s razglasa u Maksimiru neposredno pred početak utakmice zaorila baš “Freed from desire”. I naravno, i naravno, Armada je ovaj put uz odobravanje BBB-a zdušno zapjevala Livaji.
I opet su svi portali, gotovo bez iznimke stavili ovu vijest na svoje udarne pozicije.
Slučajnost? Nismo sigurni.
Pogledajmo kakva je praksa s bakljadama na nogometnim stadionima po pitanju medijskih praćenja?
Da bi spriječili motivaciju navijačkih skupina koje se diče svojim uspješnim bakljadama FIFA, UEFA i televizijske kuće koje prenose utakmice zajednički su se dogovorili da neće snimati ove pojave s ciljem da ih se tako ne promovira i tako pokuša smanjiti njihov broj.
Sa spornom navijačkom pjesmom situacija je upravo suprotna i podsjeća na klasične ribolovne aktivnosti, najprije se baci malo hrane u vidu snimke stare tri mjeseca da se riba navuče, a onda tek ide udica s “Freed from desire” na stadionu.
Da je namjera medija, policije i klubova da se ova pojava iskorijeni tada ona ne bi dobivala medijsku već isključivo policijsku i nakon toga pravnu pozornost, a glazbena se podloga ne bi puštala na razglasu stadiona.
Ali, namjera je očito druga, unutar hrvatskog nacionalnog korpusa treba posijati mržnju, treba potencirati sukobe, dodatno ga razjedinjavati i naposljetku ga učiniti lakim plijenom. Treba navijački izričaj pretočiti i na ostatak stanovništva, treba postići da prosječni Dalmatinac zamrzi prosječnog Zagrepčana ili Riječana i obrnuto. Oni su cilj, prosječni ljudi koji gutaju medijske objave.
Ultrasi imaju svoje kanale komunikacije, svoj kodeks ponašanja i oni će se uvijek sukobljavati u različitim disciplinama od općeprihvaćenih navijanja i koreografija do neprihvaćenih bakljadi i dogovorenih ili nedogovorenih fizičkih sukoba.
Navijačke skupine i “običan” puk
No, sukoba je među navijačima bilo i prije Domovinskog rata, ali oni nisu spriječili Purgere, Hajdukovce, Riječane i ostale da jedan drugome stanu rame uz rame u obrani svog naroda, bilo je sukoba i nakon Domovinskog rata pa oni nisu spriječili sve navijačke skupine, bez iznimke, da uskoče zajednički Petrinjcima u potrebi.
Sukoba ima i sada, ali kad bude trebalo vrlo izvjesno će navijači i tada postupiti kao i svaki put do sada. Pitanje je samo hoće li namjerno raspirivanje navijačkih strasti među običnim pukom postići širenje mržnje i izostanak empatije i solidarnosti za sunarodnjake drugog lokalnog identiteta.
A Marko? Marko će protivničke navijače najviše izluđivati svojim dobrim igrama i golovima, a genitalije neka pusti u gaćama i ako ne želi da njemu pjevaju uvredljive pjesme neka ni on ne pjeva uvredljive pjesme drugima kao što ih je pjevao Šibenčanima ili Dinamovcima.
I naposljetku Armada? Armada bi umjesto glagola umri mogla upotrijebiti i neki drugi glagol koji bi u navijačkom ozračju imao slični učinak, ali bi provoditeljima hibridnih akcija oduzeo municiju za pucanje po Hrvatskoj.
Još sportskih kolumni istog autora:
Forma Riječana i statistike – igraju najljepši nogomet i trenutno su u najboljoj formi
