Hrvatska je opet u kolektivnom transu. Zajedništvo, žrtva i vjera, vjera da taj silan trud kojeg su uložili ne može ostati bez nagrade, vodili su naše rukometaše kroz ovo svjetsko prvenstvo.
A u njega su ušli tiho, bez velikih najava i iščekivanja. Bez euforije… Iz utakmice u utakmicu išli su skromno, nisu se razmetali velikim riječima, da budemo iskreni, na početku nije ni bilo razloga za njih.
Ozljede i poraz od Egipta
Nakon očekivanih pobjeda protiv skromnijih reprezentacija Bahreina i Argentine izgubili su od Egipta u jedinoj jačoj utakmici preliminarne faze i sve je upućivalo na još jednu promašenu siječanjsku rukometnu kampanju.
Da situacija bude gora, protiv Argentine se ozlijedio kapetan Domagoj Duvnjak kojem je ovaj turnir ujedno bio i oproštajni. Nažalost, on nije bio jedini koji je stradao na toj utakmici. Nakon ozlijede Duvnjaka, kapetansku traku preuzeo je Cindrić, ali nešto kasnije i on je obnovio svoju nedovoljno zaliječenu ozljedu i Hrvatska je ostala na mladom Pavloviću kao glavnom srednjem vanjskom.
Neiskusni igrač na poziciji glavnog razigravača situacija je koja nije ulijevala povjerenje da ovako desetkovana reprezentacija može napraviti nešto više na prvenstvu. Hitno je pozvan još jedan veteran, Igor Karačić koji je tako dobio priliku da se i on oprosti od reprezentacije na velikom natjecanju.
Mediji su otpisali Duvnjaka navodeći kako je Argentina bila njegova zadnja utakmica u dresu Hrvatske, a za Cindrića se podvaljivalo da je otišao zbog sukoba s izbornikom Sigurdssonom. I jedno i drugo pokazalo se kao netočno, a ostaje dojam da su zbog utrke za klikovima ili zluradosti neki novinari pokušavali unijeti razdor i nepovjerenje unutar reprezentacije.
Ali, naši momci glavu nisu gubili.
Povratak optimizma nakon Islanda
Nakon poraza od Egipta, da bi došla do četvrtfinala, Hrvatska je morala pobijediti sve tri utakmice u osnovnom dijelu glavnog turnira, drugoj fazi natjecanja.
Zelenortska republika bila je dobrodošla lakša utakmica na startu drugog dijela, a naši momci igrali su je pred polupraznom Arenom, dijelom zbog lošijeg ozračja nakon poraza od Egipta i posljedično manjka vjere u ovu momčad, a dijelom i zbog skupih ulaznica.
Slijedile su utakmice istine protiv Islanda i Slovenije. Rapsodija protiv Islanda (ovaj put pred punom dvoranom), u kojoj je razigrana Hrvatska pomela izbornikove sunarodnjake kao rijetko tko u zadnje vrijeme, iznova je vratila optimizam.
Ali, ako je utakmica protiv Islanda vratila optimizam, ona sa Slovenijom bila je ostvarenje postavljenog prvog cilja, plasmana u četvrtfinale i akcije Hrvatske počele su rasti.
Iako je pobjeda protiv nabrijanih Slovenaca, koji su se borili kao da igraju za zlato, a njima nije baš ni o čemu odlučivala, izborena mnogo teže nego se to očekivalo (previše smo se ravnali po prijateljskoj utakmici s njima odigranoj uoči prvenstva), činjenica da smo za protivnike dobili Mađare budila je nadu da bismo mogli u borbu za medalju.
Čudo protiv Mađarske
A onda je došlo to epsko četvrtfinale kao utakmica koju ćemo sasvim sigurno svi pamtiti do kraja života. U teškoj borbi u kojoj su naši rukometaši stalno lovili Mađare, čas gubili četiri razlike čas ih dostigli pa opet gubili i opet dostizali u zadnjih pet i pol minuta ušli smo s četiri gola minusa i trebalo se dogoditi čudo da tu utakmicu okrenemo i… čudo se dogodilo.
Stavio je Islanđanin na klupi Hrvatske na gol Pešića koji je jednostavno zaključao vrata i u tih zadnjih pet minuta naši rade 4:0 i dostižu Mađare da bi doslovno u zadnjoj sekundi, nakon još jedne obrane Pešića, Šipić zabio za polufinale i potpunu ludnicu koju su, po njihovim riječima, kao potres doživjeli rukometaši Francuske i Egipta dok su se u unutrašnjosti Arene pripremali za svoje četvrtfinale.
Čudesni gol i erupciju oduševljenja koja je uslijedila mogli bismo tisuću puta uvijek iznova gledati, a ovdje ga možete pogledati još jednom.
Vjera
Ta borbenost, vjera i zajedništvo koje su demonstrirali naši dečki, ta ljubav i poštovanje koje uzajamno iskazuju jedni drugima i osobito kapetanu Duvnjaku nešto je što se rijetko viđa i što upućuje da se tu radi o nečem višem i većem od samoga sporta.
Facebook status fra Siniše Pucića koji je jutro uoči četvrtfinala vidio Domagoja Duvnjaka na misi u svetištu svetog Josipa, zaštitnika Hrvatske, riječi izbornika Sigurdssona nakon utakmice koji je rekao: ‘Ovo je bilo čudo, a za čudo je potreban Bog koji je bio uz nas.’, kao i kip Majke Božje i Sveto Pismo u ormariću Ivana Karačića, to potvrđuju.
Nakon te fenomenalne, čudesne pobjede u zadnjoj sekundi, dupkom ispunjena Arena doista je eksplodirala od veselja. Šahovnice u rukama navijača i Thompsonova „Ako ne znaš što je bilo” na usnama rukometaša i publike, suze radosnice i valovi emocija podigli su naciju na noge.
Hrvati nisu mogli ostati imuni na toliku radost. Svi su iduća dva dana pričali samo o rukometu. Nema viđenijeg Hrvata koji nije objavio ili dijelio na društvenim mrežama nešto o našim rukometnim genijalcima. Drugi veliki cilj je ostvaren, Hrvatska je u borbi za medalje, nikakvog pritiska više nije bilo, a nada da možemo do medalje postala je izgledna.
Nada
Nada da je napokon došlo vrijeme da jednom i mi “isprašimo” Francuze.
Ispraćaj rukometaša iz Karlovca na polufinalnu utakmicu protiv starih rivala, favoriziranih Francuza nešto je što se ne viđa često. Tisuće Karlovčana, transparentima, bakljadom i pjesmom ispratili su nove ljubimce nacije. Dominik Kuzmanović, ponajbolji svjetski rukometni vratar nakon polufinalne utakmice je odao da im je iskusni Karačić tada rekao: „Ljudi, moji ovo danas ne možemo izgubiti”.
I bio je Karačić u pravu, utakmica je već bila dobivena, bila je dobivena u zajedništvu, u srcima i glavama naših momaka i u molitvama koje su se slijevale prema njima.
Polufinalna utakmica protiv Francuske bila je još jedna rapsodija naših rukometaša. Ne sjećam se da je itko ikada tako razbio Francuze u jednom poluvremenu kao što su to Sigurdssonovi momci napravili u prvom poluvremenu polufinala u Areni. Došla je naplata za stare dugove.
Prepuna Arena ovaj put nije bila utišana kao 2009. kad je Karabatićeva Francuska u finalu pobijedila Balićevu Hrvatsku.
Rukometni El Clasico uvjerljivo je pripao Hrvatskoj, Hrvatska se plasirala u finale, medalja je osvojena, a treći postavljeni cilj dostignut.
U finalu je Hrvatsku dočekala Danska, trostruki uzastopni svjetski prvak, uz onu Francusku s Karabatićem, Omeyerom i društvom sasvim sigurno najdominantnija reprezentacija u povijesti rukometa. Na ovom svjetskom prvenstvu do finalne utakmice samo su Česi uspjeli ostati ispod 10 razlike.
Pokušali su naši izranjavani momci parirati moćnoj Danskoj, ali nedostajalo je svježine, nedostajalo je snage za onu najvišu stepenicu. Na kraju je bilo 32:26. Pridružili su se tako naši rukometaši Česima u tim porazima izraženim jednoznamenkastom brojkom.
Da se nije ozlijedio Duvnjak, da se nije ozlijedio Cindrić, da Martinović nije igrao šepajući, da Glavaš nije igrao pod tabletama… izgledi bi nam bili bolji, ali u ovom trenutku Danska je jednostavno bolja i zasluženo je osvojila još jednu, četvrtu za redom, titulu svjetskog prvaka i to treba prihvatiti.
Ljubav
Međutim, ovo što je ova naša rukometna momčad postigla jednako je vrijedno. Suprotno svim prognozama omogućili su našim rukometnim legendama Domagoju Duvnjaku i Ivanu Karačiću da se oproste s medaljom i još mnogo više od toga…
Ovi su momci osvojili srca nacije. Začepili su usta zlogukim prorocima, natjerali naš najposjećeniji portal
kojem se ujedno i najmanje vjeruje da objavi vijest s cijelim tekstom Thompsonove pjesme „Ako ne znaš što je bilo”, a Vladu Republike Hrvatske i Grad Zagreb da im organiziraju spektakularan doček.
Ovi su momci pokazali da se može i kad sve upućuje na suprotno, pokazali su da vjera, nada i ljubav mogu baš sve, ta tri faktora tajna su njihova uspjeha.
Dečki, hvala vam!
Thompsonova glazba predstavlja odgovor antihrvatskim politikama
