Grenland broji približno 57 tisuća stanovnika, a među njima je tek mali broj vjernika katoličke vjeroispovijesti. Jedinu katoličku zajednicu, smještenu u glavnom gradu Nuuku, predvodi fra Tomaž Majcen, koji djeluje i kao misionar u Danskoj. Tijekom godine više puta boravi na Grenlandu, obično po tri tjedna. Osim njega, lokalnu katoličku zajednicu povremeno obilaze i drugi svećenici, pa vjernici većinu vremena imaju mogućnost pastoralne skrbi barem jednog katoličkog duhovnika.
Kao Slovenac po rođenju, u razgovoru za slovensko izdanje Aleteije podijelio je svoja zanimljiva svjedočanstva o Grenlandu, Danskoj i njihovim stanovnicima te uputio poziv na molitvu za mir i veću brigu o osjetljivom prirodnom okruženju.
Intervju prenosimo u cijelosti:
Kako ste završili u Danskoj i Grenlandu? Jeste li prije željeli biti misionar?
Znate, Grenland nije bio baš na mojoj listi želja! Kad su me nadređeni pitali hoću li ići u Dansku, zamišljao sam Kopenhagen, prekrasan stari grad, kulturu… Stvarno nisam očekivao Grenland!
Ali život misionara pun je iznenađenja. Počeo sam u Danskoj 2017., kada smo se mi, franjevci, vratili u Kopenhagen nakon gotovo 100 godina. Bio je to veliki blagoslov; u 13. stoljeću tamo smo imali 26 samostana, onda nas je reformacija protjerala, a sada smo se vratili.
I onda se ukazala prilika za Grenland. Godine 2023. postao sam župnik župe Krista Kralja u Nuuku. To je nešto posebno… Najveći otok na svijetu ima samo jednu katoličku župu! A ja, mali Slovenac, postao sam njegov župnik. To je Božje djelo, ne moje.
Volite li hladnoću i snijeg? Kako se nosite s temperaturama tamo?
U početku sam mislio da znam što je hladnoća. Uostalom, imamo zimu u Sloveniji, zar ne? Hladnoća na Pohorju, snijeg… Ali Grenland je nešto drugo! To je hladnoća koja prolazi kroz kosti, vjetar koji vas gotovo odnosi. Ali navikao sam se. Ljudi se naviknu na sve ako moraju. Ta tišina kada je sve prekriveno snijegom, ta čistoća… To je nešto posebno.
Ponekad, kad stojim na obali i gledam ledene brijegove kako plutaju u moru, kažem si: „Kako si sretan što vidiš Božja umjetnička djela!“ Taj led je star tisućama godina, te boje – plava, tirkizna, bijela – kao da ga je sam Bog naslikao. I u tim trenucima zaboraviš na hladnoću, zaboraviš na vjetar. Vidiš samo ljepotu.
Grenland mi je prirastao srcu. Čak i sa svojom hladnoćom i, prije svega, sa svojom prekrasnom sjevernom svjetlošću.
Možete li ukratko opisati život grenlandskih katolika? Kako žive svoju vjeru?
Prvo, moram reći da na Grenlandu ima vrlo malo katolika. Većina ljudi pripada Luteranskoj crkvi, koja je ovdje prisutna stoljećima. Naša zajednica u Nuuku ima oko 500 članova, od kojih su većina imigranti – Filipinci, Vijetnamci, Europljani. Vrlo je malo grenlandskih katolika.
Oni žive svoju vjeru na vrlo jednostavan i autentičan način… u usporedbi s nama Slovencima – u našoj zemlji vjera je još uvijek dio naše kulture i tradicije. Ovdje morate odabrati svoju vjeru. Nitko nije katolik samo zato što su mu to bili roditelji. Katolik ste jer ste odlučili biti. I to je moćno! Ovi ljudi su ovdje jer to žele biti, a ne zbog navike.
Sjevernjaci su obično rezerviraniji. Kako su vas Grenlanđani prihvatili?
Ah, to je istina! Danci i Grenlanđani nisu ljudi koji puno pričaju. Nisu kao mi Slovenci, koji volimo razgovarati i grliti se… Ali su i dalje srdačni i lijepo su me prihvatili.
Grenlanđani su ljudi tišine, ljudi prirode. Žive u okruženju gdje ima više tišine nego riječi, više prostora nego ljudi. I ta ih je tišina oblikovala. Nisu hladni, samo drugačiji. Njihova toplina je tiha i duboka. I što sam naučio? Da tišina nije neprijatelj. Bog je u tišini. Grenlanđani to znaju.
U Sloveniji, svećenik koji se želi zbližiti s mladima ide s njima igrati nogomet. Što radi na Grenlandu? Ide li se sanjkati, klizati, piti „kooka“ (kuhano vino)?
Ne, ne, ne igramo puno nogomet; možete zamisliti zašto – snijeg! Ali ne igramo ni na ledu, iako bi to bilo vrlo grenlandski!
Ovdje ima i drugih aktivnosti. Ponekad idemo na izlete s mladima u fjord, gledamo tuljane kako plivaju; ponekad čak vidimo i kitove. Ovo je njihova priroda, njihov svijet. I tamo, uz vodu, uz led, razgovaramo o životu, o Bogu, o svemu.
I naravno pijemo – ne „kooka“, već vruću čokoladu ili kavu. Sjedimo zajedno, pijemo, smijemo se. To je njihov način druženja.
Kakav je osjećaj biti misionar među Dancima? Sigurno je iskustvo katoličke vjere sasvim drugačije od onog u Sloveniji.
Oh, to je stvarno veliki kontrast! Danska je jedna od najsekulariziranijih zemalja na svijetu. Luteranska crkva je tamo više kulturna institucija: ljudi se tamo vjenčaju, krste djecu i onda se ne vraćaju do sprovoda. Tako je to.
Za katolike u Kopenhagenu je drugačije. Mi smo manjina, samo 2 %. Ali mi smo živa Crkva! Ljudi dolaze u crkvu jer žele, a ne zbog tradicije. I to je lijepo vidjeti.
To mi je dalo novu perspektivu. U Sloveniji ponekad vjeru uzimamo zdravo za gotovo. Naravno da smo katolici, naravno da imamo križ na zidu… Ali u Danskoj morate birati. A kada odaberu vjeru, žive je dublje, svjesnije.
Kako te iskustvo na sjeveru mijenja? Što ti daje i što te uči?
To je vrlo duboko pitanje… Sjever me mijenja na načine koje ni sam ne razumijem u potpunosti.
Prvo, naučio sam poniznost. Kad stojiš usred Grenlanda, usred tih ogromnih ledenih planina, tih beskrajnih bijelih krajolika, osjećaš se tako malen! Sjetiš se da si ljudsko biće, a ne Bog.
Drugo, naučio sam tišinu. U tišini čuješ Boga. U tišini čuješ vlastito srce.
A to nije lako! Ponekad biste radije imali glazbu, telefon, bilo što da pobjegnete od tišine. Ali ovdje se morate suočiti sa sobom, Bogom i istinom.
Treće, naučio sam strpljenju. Ovdje se sve odvija sporo. Vrijeme se može promijeniti u trenu, a onda ostaneš zaglavljen u kući tri dana. Ljudi dolaze kada dođu; vrijeme je manje-više nebitno. I naučiš čekati, biti prisutan u trenutku.
I četvrto, naučio sam biti zahvalan: za toplu sobu, za sunce kad izađe, za svaku osobu koja dođe na misu, za svaki osmijeh. Ovdje se ništa ne može uzimati zdravo za gotovo.
Sjever me čini ljudskijim, svećeničkijim i franjevačkijim. Sveti Franjo je volio prirodu, volio je jednostavnost i volio je mir. I ovdje, u ovoj divljini, u ovoj čistoći, vrlo snažno osjećam njegov duh.
Imate li kakve anegdote iz života na sjeveru?
O, da, mislim!
Dogodilo mi se to prve godine na Grenlandu. Bio je prosinac, minus 20 stupnjeva Celzija (–4 °F), i kad sam izašao iz aviona, pogodilo me tako jako da sam jedva mogao disati. Osjetio sam kako mi se nosnice lede! Znate – taj sjeverni vjetar i hladnoća. Počeo sam se pitati u što sam se uvalio. Ali to me nije otjeralo.
Život na sjeveru je dar. Ponekad težak dar, hladan dar, ali ipak dar. Naučio sam da Bog djeluje svugdje: u hladnoći i vrućini, u tišini i u glazbi, među Slovencima i Grenlanđanima. Njegova ljubav ne poznaje granice.
Pozivam vas da molite za mir i poštovanje suvereniteta te da nam se pridružite u brizi za stvorenje, posebno za naš krhki arktički okoliš, koji je jedno od Božjih najimpresivnijih, ali i najranjivijih remek-djela.
Grenland vas dočekuje — s tišinom, snijegom i nadom. Bog vas blagoslovio i srdačni pozdravi iz Nuuka.
Katolička Z generacija mijenja religijsku sliku društva u svijetu
