Znanost mijenja naše razumijevanje prošlosti. Paleogenetika otkriva zapanjujuće tajne DNA-a skrivene u kostima i prljavštini. Umjetna inteligencija dekodira drevne tekstove napisane zaboravljenim pismom. Kemijska analiza molekularnih ostataka preostalih na zubima, posudama za kuhanje, posudama od gline i građevinskim materijalima otkriva detalje o načinima prehrane u prošlosti, mirisima i tehnikama gradnje, objavila je FENA..
CNN donosi šest misterija o ljudskoj historiji koje su naučnici razriješili 2023. Plus, jedna zbog koje su istraživači još uvijek u problemima kako da je riješe.
Pravi identitet prethistorijskog vođe
Pokopan sa spektakularnim kristalnim bodežom i drugim dragocjenim artefaktima, 5.000 godina star kostur otkriven 2008. u grobnici u blizini Seville u Španjolskoj sigurno je bio neko važan.
Isprva se mislilo da je osoba mladić, na temelju analize kostiju zdjelice, tradicionalnog načina na koji naučnici određuju spol ostataka ljudskog kostura.
Međutim, analizom zubne cakline, koja sadrži vrstu proteina s peptidom specifičnim za spol zvanim amelogenin, utvrđeno je da su ostaci bili ženski, a ne muški.
U drugim je studijama ova tehnika također je odbacila klišej “čovjek lovac” koji je uticao na mnoga razmišljanja o ljudima iz pretpovijesti.
– Mislimo da će ova tehnika otvoriti potpuno novu eru u analizi društvene organizacije pretpovijesnih društava – rekao je Leonardo García Sanjuán, profesor pretpovijesti na Univerzitetu u Sevilli, za CNN u srpnju kada je otkriće objavljeno.
Sastojak iza legendarne snage rimskog betona
Rimski beton se pokazao dugotrajnijim od svog modernog ekvivalenta. Uzmimo, na primjer, Panteon u Rimu, koji ima najveću neojačanu kupolu na svijetu.
Naučnici koji stoje iza studije objavljene u siječnju rekli su da su otkrili misteriozni sastojak koji je Rimljanima omogućio da svoj građevinski materijal učine tako izdržljivim i da izgrade složene strukture na mjestima kao što su dokovi, kanalizacija i potresna područja.
Istraživački tim analizirao je 2.000 godina stare uzorke betona koji su uzeti s gradskih zidina na arheološkom nalazištu Privernum u središnjoj Italiji i koji su po sastavu slični drugom betonu pronađenom širom Rimskog Carstva.
Otkrili su da bijeli komadi u betonu, koji se nazivaju vapneni klasti, daju betonu sposobnost da popravlja pukotine koje su nastale tokom vremena.
Stvarni izgled Ötzija, Ledenog čovjeka
Planinari su 1991. godine pronašli mumificirano tijelo Ötzija u jarku visoko u talijanskim Alpama. Njegovi zamrznuti ostaci možda su najpomnije proučavani arheološki nalazi na svijetu, otkrivajući do neviđenih detalja kakav je bio život prije 5300 godina.
Sadržaj njegovog želuca donio je informacije o tome koji mu je zadnji obrok bio i odakle je došao, dok je njegovo oružje pokazalo da je dešnjak, a njegova odjeća pružala je rijedak uvid u ono što su drevni ljudi zapravo nosili.
Međutim, nova analiza DNK-a izvađene iz Ötzijeve zdjelice otkrila je u kolovozu da njegov fizički izgled nije ono što su znanstvenici isprva mislili.
Proučavanje njegove genetske strukture pokazalo je da je Ötzi imao tamnu kožu i tamne oči i vjerojatno je bio ćelav. Ovaj revidirani izgled u potpunoj je suprotnosti s dobro poznatom rekonstrukcijom Ötzija koja prikazuje čovjeka blijede kože s bujnom kosom i bradom.
Otkriven identitet osobe koja je nosila privjesak star 20.000 godina
Arheolozi često iskopavaju alate od kosti i druge artefakte s drevnih nalazišta, ali bilo je nemoguće sa sigurnošću znati tko ih je nekada koristio ili nosio.
Ranije ove godine naučnici su otkrili drevnu ljudsku DNK iz privjeska napravljenog od kosti jelena pronađenog u pećini Denisova u Sibiru. Pomoću tog traga uspjeli su otkriti da je privjesak nosila žena koja je živjela prije 19.000 do 25.000 godina.
Pripadala je skupini poznatoj kao drevni sjeverni Euroazijati, koji su genetski povezani s prvim Amerikancima.
Ljudska DNA je vjerojatno sačuvana u privjesku od kosti jelena jer je porozna i vjerojatnije je da će zadržati genetski materijal prisutan u stanicama kože, znoju i drugim tjelesnim tekućinama.
Prva riječ dešifrovana na drevnom papirusu pomoću umjetne inteligencije
Oko 1.100 svitaka izgorjelo je do temelja tokom erupcije Vezuva prije gotovo 2.000 godina. U 1700-ima, neki kopači izvukli su veliku zalihu iz vulkanskog blata.
Zbirka, poznata kao Herculaneum svitci, možda je najveća poznata knjižnica iz klasične antike, ali sadržaj krhkih dokumenata ostao je misterija sve dok student informatike Univerziteta u Nebraski nije pobijedio na naučnom takmičenju ove godine.
Uz pomoć umjetne inteligencije i kompjuterske tehnologije, Luke Farritor je prvi uspio dekodirati riječ napisanu na starogrčkom koja se nalazila na jednom od antičkih papirusa u zbirci.
Farritor je dobio 40.000 dolara za dešifriranje riječi “πορφυρας” ili “porphyras”, što je grčka riječ za ljubičastu boju. Istraživači se nadaju da neće proći dugo dok cijeli svitci ne budu dešifrirani ovom tehnikom.
Materijali potrebni za izradu mumije
Iz fragmenata odbačenih posuda u radionici za balzamiranje, naučnici su otkrili neke od tvari i mješavina koje su stari Egipćani koristili za mumificiranje mrtvih.
Istraživači su kemijskom analizom organskih ostataka zaostalih u posudama utvrdili da su stari Egipćani koristili najrazličitije tvari za mazanje tijela nakon smrti, smanjenje neugodnih mirisa i zaštitu od gljivica, bakterija i truleži. Identificirani materijali uključuju biljna ulja poput smreke, čempresa i cedra, kao i smole pistacija, životinjsku mast i pčelinji vosak.
Iako su naučnici prije znali nazive tvari koje su se koristile za balzamiranje mrtvih iz egipatskih tekstova, oni su – sve do nedavno – mogli samo nagađati na koje se točno spojeve i materijale odnose.
Sastojci korišteni u radionici bili su različiti i potjecali su ne samo iz Egipta, već i mnogo dalje, što ukazuje na razmjenu dobara na velike udaljenosti.
Beethoven: Porodična tajna otkrivena – ali jedna misterija ostaje
Kompozitor Ludwig van Beethoven umro je u dobi od 56 godina 1827. nakon niza kroničnih zdravstvenih problema, uključujući gubitak sluha, gastrointestinalne probleme i bolesti jetre.
Beethoven je 1802. napisao pismo svojoj braći tražeći od svog doktora, Johanna Adama Schmidta, da istraži prirodu njegove bolesti nakon što umre. Pismo je poznato kao Heiligenstadtski testament.
Skoro 200 godina nakon njegove smrti, naučnici su izvukli DNK iz sačuvanih pramenova kose u pokušaju da ispoštuju ovaj zahtjev.
Tim nije uspio doći do konačne dijagnoze, ali Beethovenovi genetski podaci pomogli su istraživačima da isključe moguće uzroke njegove bolesti kao što su autoimuna celijakija, intolerancija na laktozu ili sindrom iritabilnog crijeva.
Genetski podaci također su sugerirali da je u njegovoj porodici postojala izvanbračna veza.
