Ostalo je tek oko dva tjedna do priredbe čije se najavljivanje ne može uzporediti ni s jednim događajem u posljednjih 30 godina u Hrvatskoj – ni svi pohodi papa Sv. Ivana Pavla i Benedikta XVI Hrvatskoj nisu ni blizu bili tako reklamirani! Naime, već možda više od mjesec dana u jednom dnevnom listu SVAKI DAN, ama baš SVAKI DAN je najava toga događaja (valjda) “nad svim događajima”… Kao da je riječ o nekom “prosvjetiteljskom” Sudnjem danu, nakon kojega “više ništa neće biti isto” odnosno kao da bi se sve trebalo promijeniti na bolje… itd. itsl. Toliko “mnogo vike nizašto” nije viđeno još od Shakespearove drame ili pak od Napoleonova putovanja iz progonstva u Pariz…
A riječ je o događaju koji se – potaknut višestrukim medijskim “napuhancima” – očekuje kao “veliki prasak” sveukupne globalne ujedinjene prirodne i umjetne inteligencije… u Hrvatskoj… u Zagrebu… u dvorani “Vatroslav Lisinski”… upravo u ovom mjesecu…! Nestrpljenje nekih “krugova” (različitih oblika) raste usporedno s medijskom akceleracijom (govorim o tiskanim medijima i njihovim internetskim “blizancima”, jer televiziju ne gledam već 43 godine!)… pa bi valjda i uzbuđenje cropublike trebalo rasti istim tempom i dinamikom… – kao da će na pozornicu koncertne dvorane, i to na konju, nakon punih 1100 godina glavom i bradom banuti sam Kralj Tomislav!!!
Ali on nam doći neće – ima jedno čudo veće! U nespomenutom dnevniku (polupismena) najava dolazka ‘njegove transveličine’ glasi: “Ako svjetski lideri traže njegove savjete, možda bi i ti trebao čuti što ima za reći.” Za reći? No dobro, pravopis je sporedan…
Dakle, ako su “svjetski lideri” doista LIDERI, onda znademo koga treba okriviti za sve nerede i užas u svijetu! Ako pak oni OD NJEGA traže savjete, onda je (i) ON odgovoran za globalni kaos i mrak, jer “lideri” postupaju po njegovim savjetima! A onda, sasvim logično, moram se i JA zapitati: Što bih ja to “trebao čuti” od toga “genija”, kad je sve “jasno iz priloženog” s*/tanja u svijetu?! I što to NOVA on meni i nama “ima (ZA) REĆI”, kad je već do iznemoglosti prežvakano rečeno u svim medijima SVE što je ON već rekao u svojim KNJIGAMA? A one su – njih četiri – navodno, prodane u više od 50 milijuna primjeraka na 65 svjetskih jezika (doduše, neki navode 45 milijuna, a neki pak preko 50 milijuna – što sliči marketinškom nadmetanju oko “broja jasenovačkih žrtava”!) – a to je svakome “cum grano salis” poziv na oprez i suzdržanost…
Budući da nema tzv. ozbiljnog medija koji drži do sebe, koji nije u bilo kojem obliku (oglasom ili intervjuom) barem jednom najavio taj budući “događaj stoljeća” – na razini globalne “listopadske pobožnosti” svjetovne religioznosti – nije baš lako iz te reklamne šume izvući kvalitetan trupac ter iz njega iztesati kraljevski tron na koji će u listopadu u Lisinskom sjesti lider svih lidera… odnosno “VODEĆI mislilac 21. stoljeća, kako je etiketiran u naslovu intervjua u Večernjem listu koncem lipnja.
U Hrvatskom enciklopedijskom rječniku za pojam VODEĆI (pridjev: vòdēćī) navodi se: 1. koji vodi, koji predvodi značenjem; glavni (~ ekonomist); 2. refer.; koji je prvi, na čelu (~ u utrci). Dakle, neki su sigurni da danas na svijetu postoji jedan glavni, prvi, čelni odnosno jedini i najveći “mislilac 21. stoljeća”. Cijeloga stoljeća (premda smo tek u 2025. godini)? Međutim, kad bi to bilo točno, bila bi to tragedija i za 21. st. i za svijet! Imati samo jednoga vodećeg umnog čovjeka…!
A um(nost) toga genija, koji samo što nije predstavljen kao od svijeta očekivani i žuđeni “mesija” (spasitelj), u intervjuima s njime i prikazima o njemu vrti se uglavnom oko istih tema (koje su sadržaj njegovih knjiga): politički rat&mir u svijetu, budućnost čovječanstva, narav i mentalitet ljudi, mediji i demokracija ter nadasve aktualna tzv. umjetna inteligencija. Upravo je ta tema najobširnije tretirana, to više što joj je posvećena posljednja autorova knjiga. O njoj (tzv. UI) je u navedenom intervjuu sam autor izrekao nekoliko kontroverznih i kontradiktornih misli koje ne samo zbunjuju nego slute i na manipulaciju, jer mu se objašnjenja kreću od glorifikacije UI do upozorenja o njezinoj opasnosti, odnosno u širokom luku od simpatičnih nebuloza do mračnih ‘pakluloza’.
A takve su mu i tematske eksplikacije u knjigi SAPIENS, koja je više literarna fikcija nego globalno najhvaljenije znanstveno djelo. Tako na nekim mjestima Autor “zvuči” kao umišljeni Wolfgang Homodeus Mozart odnosno genijalni skladatelj najizvođenije ‘operetne’ (Ča)robn(jačk)e frule 21. st. U opisu postanka čovjeka i svijeta taj se Pisac postavlja kao jedini svjetski auktoritet i predstavnik jedine znanstvene istine – ateističkog evolucionizma! Sva druga shvaćanja, tumačenja i vjerovanja njemu su marginalna i gotovo predmet sprdnje, tj. znanstvenog omalovažavanja.
A to se u prvom redu odnosi na biblijsko odnosno judeokršćansko poimanje Stvaranja, kojemu je – prema epitetu još iz starogrčke filozofije mudroga Aristotela – “prvi nepokrenuti pokretač” Bog Stvoritelj, a ne tzv. Veliki prasak koji se dogodio ‘točno’ prije “otprilike 13,5 milijardi godina” i zahvaljujući kojem su – jasno iz čista mira i dotadašnjeg absolutnog nepostojanja ičega! – “masa, energija, vrijeme i prostor počeli postojati”! Premda svaki čovjek “sa zrnom soli u glavi” (to se zove logika, ili zdrav razum) znade da iz ničega ne može nastati ništa, ako nije od nečega ili nekoga potaknuto… pa tako i tzv. Veliki prasak, čije podrijetlo i čudesnu odluku da krene u “akciju” nije (dosad bio) u stanju objasniti ni najgenijalniji ljudski um (osim možda um/ovanje/ nekog literarnog teoretičara simpatično karikiranog nadimka “Veliki Prasac”).
Ali za ‘pouzdanost’ Autorovih teza vrijedi navesti još neke. Tako kaže da je ‘točno’ prije “otprilike 300.000 godina poslije svoje pojave masa i energija” – valjda nakon dugih planova i pregovora – “počele su se skupljati u složene tvorevine, takozvane atome (i) molekule…”. Zatim, opet iz čista mira, ‘točno’ prije “otprilike 3,8 milijardi godina” nastaju organizmi. A što je bilo nakon toga genijalni nam Autor ne odkriva, nego čini skok ‘točno’ u vrijeme “prije otprilike 70.000 godina” kada “organizmi koji su pripadali biološkoj vrsti Homo sapiens” počinju stvarati – KULTURU! Ali to je sigurno bila prapraljudska kultura, a ne ona u današnjem smislu, jer ‘točno’ “prije samo 6 milijuna godina, jedna je jedina majmunica dobila dvije kćeri. Jedna je postala pramajkom svih čimpanzi, dok je druga baš naša prabaka”! Ljudi, nemojte se smijati – Autor je ozbiljan čovjek, on ne izmišlja, on mnoge ‘činjenice’ navodi prema dokumentarnom filmu koji je snimljen u Hollywoodu (nije uopće bitno što je glavni scenarist upravo sam Autor!). Itd. itsl.
No evo, opet radi lakšeg uočavanja ‘znanstvene’ argumentacije, još samo nekoliko Autorovih vrhunskih ‘odkrića’. Tako na 214. str. svoje prve knjige “SAPIENS: Kratka povijest čovječanstva” (a knjiga je ‘kratka samo’ 479 stranica – i svi predhodni navodi su iz nje), on tvrdi da je Bogu Rimokatoličke crkve “najdraže da mu se obraćaju na latinskom”. A nama kršćanima može biti dragocjeno Autorovo ‘otkriće’ da je naša vjera “život započela kao ezoterična židovska sekta” i “u jednom od najčudnijih preokreta u povijesti, ta je židovska sekta osvojila silno Rimsko Carstvo” (str. 244). Poslije je to kršćanstvo “razvilo svoj panteon svetaca, a njihovi se kultovi malo razlikuju od kultova politeističkih bogova” (246). Naš vrli veliki Autor veoma je “ekumenski” razpoložen pa tvrdi kako su “bezbrojni kršćani, muslimani i Židovi otišli (su) čak tako daleko da zamišljaju kako dobri Bog, u svojoj borbi protiv Vraga, treba našu pomoć, a što je, između ostalog, dovelo i do poziva na džihad i križarskih pohoda” (249). To je očit prigovor teologiji, koja se predstavlja kao znanstvena disciplina, umjesto da se – poput Autora knjige “Sapiens” (koja na mjestima ostavlja dojam kao da ju je pisao Zapijens!) – u svemu ozbiljno služi ‘znanstvenim istraživačkim metodama’!
Na kraju, u 20. poglavlju, pod nazivom Konac ‘Homo sapiensa’, dolazi do genijalnog odkrića kako više ne vrijedi stari postulat o biološki determiniranim ograničenjima sapiensa. Jer “u osvit dvadeset prvog stoljeća to više nije istina: ‘Homo sapiens’ počinje transcendirati te granice. On je već počeo KRŠITI zakone prirodnog odabira, zamijenivši ih zakonima inteligentnog stvaranja” (437)! Meni je, kad sam to pročitao, prva asocijacija bila famozna Istanbulska konvencija s mnogim “vrlim novim” zakonima ‘novointeligentnog’ stvaranja… Međutim, moramo biti veoma strpljivi jer, Autor odkriva, “milijardama godina inteligentno stvaranje nije postojalo čak ni kao mogućnost, zato što nije bilo nikakve inteligencije koja bi mogla nešto smisliti”.
I onda – nemojte misliti da Autor fantazira, jer o ovome negdje i djeca u školama uče – “na nekom stupnju evolucije neki su organizmi, primjerice žirafe, dupini, čimpanze i neandertalci razvili svijest i sposobnost planiranja unaprijed”. Potom – upozoravam da ni ovdje ne smijemo zaključivati tzv. pilećim mozgom! – “sapiensi koji su sanjali o debelim i sporim kokama, otkrili su da križanjem najdeblje koke s najsporijim pijetlom mogu postići da bar dio njihova potomstva bude spor i debeo… Tako se dobila kokošja rasa u naravi nepoznata, stvorena inteligentnim stvaranjem, ali tvorac nije bio Bog nego čovjek” (438).
I zato, kad je čovjek već tako stvaralački moćan, Autor se s pravom pita zašto ne “projektirati boljeg sapiensa”? Naime, “ako genetsko inženjerstvo može stvoriti genijalnog miša, zašto ne bi moglo i genijalnog čovjeka?” Stoga zaključuje kako se ne čini “da postoji ikakva nesavladiva tehnička prepreka koja bi nas spriječila da STVORIMO NADČOVJEKA…” (444).
Itd. itsl., ima u “Sapiensu” more sličnih “školjki bisernica”, ali i dosad rečeno jest ili bi trebalo biti – SAPIENTI SAT! Tako smo stigli do konca zadnjega poglavlja, gdje stoji zabrinjavajući opis današnjega čovjeka: “Moćniji smo no ikada, ali zapravo nemamo puno pojma što sa svim tim sposobnostima učiniti. I što je još gore, čini se da su ljudi neodgovorniji no ikada. Pretvoreni u samostvorene bogove kojima društvo prave samo fizički zakoni, ne odgovaramo više nikom. I zbog toga pravimo lom među drugim životinjama i u okolnom ekosustavu, težeći zabavi i udobnosti i malo čemu drugom, pa ipak nikad ne nalazeći zadovoljenje.
A ima li išta opasnije od nezadovoljnih i neodgovornih bogova koji ne znaju što hoće?” – zaključuje Autor svoje djelo, želeći pokazati “lijepo lice” i visoku razinu humanosti.
Uzalud mu je trud, jer upravo je jedan takav opasni “bog” sadržaj ove moje objave. Tko nije shvatio, nek’ čita izpočetka! U svojemu defetističkom zaključku – kao da se duboko prestrašio zlokobnih posljedica silno hvaljene tzv. UI (jer ONA napreduje i “razvija izvanzemaljsku vrstu inteligencije”, pa se valjda može okomiti i na svoje stvoritelje!) – Autor je previdio ili nije želio uvažiti izkustvo Sv. Augustina (a taj istinski genij nije jedini!), koji je nakon svih životnih lutanja i traženja našao mir i smisao u BOGU.
Na kraju, premda nije nevažno, ali meni je podpuno sporedno što je tzv. UI – kako Autor priznaje – odkrila njegovo homogaysko opredjeljenje, no nije sporedno što je on miljenik čelnog čovjeka Svjetskog foruma na kojem se u švicarskom DAVOSU okupljaju svi lideri svijeta… pa bi se (o)lako moglo zaključiti kako je Autor također D(J)AVO(L)SKI savjetnik…
To ipak, možemo biti sigurni, nimalo neće smetati 23. listopada publiku u “Lisinskom” da gromko i oduševljeno zaplješće kada voditelj najavi:
A sada, “dame i gospodo”… YUVAAAL NOAH HAAARAARIIIIIIII…!
—————————-
NB: Ako nekome ovaj moj komentar ‘zvuči’ kao neugodno pretjerivanje ili mu veoma uvrjedljivo djeluje etiketiranje knjiga, bestselera (!) uglednog autora, neka mi oprosti moju grubu izkrenost. Ali, od svojega 5. razreda osnovne škole 1965. godine – gle, pa to je prije okruglih 60 godina – kada sam ozbiljnije počeo čitati knjige, pročitao sam ih “bezbroj” i doista “znadem čitati” knjigu ter se smatram prilično kompetentnim za procjenu njezina značenja, važnosti i “težine”. Zato se usuđujem, što god tko mislio, Hararijeva “Sapiensa” javno ocijeniti kao žanrovski višeslojno djelo – koje on sam u zahvali naziva “pričom”! – odnosno, slikovito rečeno, kao svojevrstnu fikcionalnu povijestno-futurističku ‘kupusarmu’ (ili punjenu papriku) “zabiberenu” ‘sarmagedonskim’ slutnjama za budućnost svijeta, pa je ona zato “puna, kao krimić, napetih zapleta i raspleta, zbog čega se kao krimić i čita” (kako glasi jedan osvrt na preklopnici knjige). Kao autor, premda na Hebrejskom sveučilištu u Jeruzalemu predaje svjetskU POVIJEST, on djeluje zapravo kao hibridni literarno-znanstveno-fantastični Jules Verne, Isaac Asimov i Erich von Däniken 21. stoljeća. A zašto ateistički lobiji Hararijeva djela znanstveno uzdižu “do neba”, a “religijski” ih žele postaviti ispred Biblije (i drugih “svetih knjiga”), to je pak posebna tema.
Budući da se autor na kraju očitovao kao poklonik ne samo filozofskog nego i doslovnog transhumanizma – stvaranja nekog podpuno novog i drugčijeg čovjeka, ili “nadčovjeka” – što će kod mnogih izazvati nazzi-asocijacije Trećega Reicha ili neugodan osjećaj “stočnog tretmana” – preporučujem upoznati (prilažem tri poveznice) jedinstveni velebitski fenomen koji se naziva “seoski transhumantizam”. Tako će bolje razumjeti sve nijanse u sintagmi – Harari i stočari…
https://savjetodavna.mps.hr/…/29/transhumantno-stocarenje
https://www.enciklopedija.hr/clanak/transhumantno-stocarstvo
https://hrcak.srce.hr/file/64066
A za vrjednovanje lika i djela Y. N. Hararija s moralnog ili religijskog (kršćanskog) aspekta prilažem 4 poveznice ter preporučujem da “bacite oko” na sve, premda je među njima posebno značajna izjava kardinala Müllera o dijabolično nečovječnoj ideji o nadčovjeku…!
https://www.vjeraidjela.com/moral-nocna-mora-gubitka…
https://www.bitno.net/?s=Harari
https://www.bitno.net/…/kardinal-muller-upozorio-na…
https://www.bitno.net/…/matija-stahan-bog-covjek…
Dakle, moguće je već sada nazrijeti čime će biti “obogaćeni” slušatelji ‘transproroka’ Hararija u KDVL 23.10. u Zagrebu, premda se nadamo da neće doživjeti ni srčani ni moždani “harakiri”. I premda će sve do blagdana Sv. Ivana Kapistrana (23.10.), branitelja kršćanske Europe i zaštitnika vojnih kapelana, Harari svakodnevno izkakati ne samo iz svake medijske “paštete” nego također iz “wc-školjke”, valja upravo zbog te njegove ‘posvudušnosti’ imati da umu da (po parafrazi latinske izreke) OMNIA HARARA NON PRAECLARA!
A za njega osobno vrijedi misao mudroga genija Chestertona: “Najgori trenutak za ateista je kada je stvarno zahvalan, a nema komu zahvaliti.” A razlog za to na jedinstven je način briljantno objasnio veliki mađarski književnik i filozof Béla Hamvas u filozofsko-satiričkom djelu Filozofija vina:
“Ateisti su naši siromasi duhom. To su djeca našeg vremena kojoj je pomoć najpotrebnija. Siromasi duhom, s tom razlikom da gotovo i nemaju nade u Kraljevstvo nebesko… Budući da su zaostali u razvoju, trebalo bi ih čak smatrati djecom slaba razuma, bez obzira što oni mnogo drže do njega, misleći da je ateizam savršeno znanje. Zašto se u prošlosti s njima vodila tolika borba? U prvom redu, čini mi se, zbog toga što bi ateizam – kao nepotpun smisao i izobličena ćud – ostao izvan cjelokupne linije života, ako ne bi negdje pribavio nadoknadu. A u čemu je ta nadoknada? U pretjeranoj aktivnosti. Njome ateizam nužno vodi nasilju, i zbog toga što vodi nasilju, ateisti su morali osvojiti svjetovnu vlast. I osvojili su je…!”
Povijestni uspontifikat ili pontifikatastrofa ili kontinuitet…?
