Broj Jedan: Grunfe, dobili smo zadatak. Moramo otkriti tko je prodao 13 tona zlata jedne male zemlje u Europi i poslati tamo Alana i Boba. Radi li avion?
Grunf: U onom smjeru – ne.
Broj Jedan: A brod?
Grunf: U onom smjeru – ne.
Broj Jedan: Pa što onda radi za onaj smjer?
Grunf: Kad biste mi dali 30 dolara, mogao bih poslati Alana i Boba avionom kao pakete.
Broj Jedan: Rasipniče! Bačvo bez dna! Uništit ćeš Grupu TNT svojim suludim zahtjevima! Imaš li neku drugu ideju?
Grunf: Zapravo imam. Meni neki dragi ljudi napravili su AI, a odnedavno ga zovu i superinteligencijom. Možda bi Alan i Bob tako mogli izvršiti zadatak.
Broj Jedan: Izvrsna ideja! Bravo, Grunfe! Odmah ih idem obavijestiti. A ti, Nosonjo, ne motaj mi se oko kolica!
I tako počinje naša priča.
Vraćamo se u ljeto 2001. godine i ne tražimo ukradeno blago, tajne švicarske račune ni zakopane poluge nego samo odgovor na jedno jednostavno pitanje: tko je odlučio prodati 13 tona hrvatskog zlata?
Zlato koje je Hrvatska dobila raspadom Jugoslavije
Priča počinje sukcesijom imovine bivše SFRJ.
U travnju 2001. Hrvatska je nakon sporazuma o podjeli dijela imovine bivše države pohranjene u Banci za međunarodna poravnanja u Baselu – BIS-u – postala vlasnica 13,127 tona monetarnog zlata. Bilo je to točno 422.027,985 finih unci zlata.
Hrvatska je dobila 28,49 posto tog dijela imovine bivše Jugoslavije. Kada je zlato 13. lipnja 2001. evidentirano u knjigama HNB-a, tržišna cijena bila je 272,35 dolara za uncu, pa je njegova vrijednost iznosila 114.939.321,71 dolar. (Sto četrnaest milijuna devetsto trideset devet tisuća tristo dvadeset i jedan dolar i 71 cent.)
Oko 6,29 tona nalazilo se u sefu u Londonu, oko 6,23 tona bilo je alocirano u Bernu, manja količina također u Bernu, a oko 0,60 tona u New Yorku. Drug Tito je svjetski rasporedio novac samo u tvrdokapitalističke zemlje, u socijalistički lager nije bilo povjerenja.
HNB je zatim zlato prebacio prema Londonu i položio ga kod BIS-a u kratkoročne zlatne depozite.
E tu već dolazi najzanimljiviji dio priče.
Što je nepoznati netko napravio sa zlatom?
Dana 22. kolovoza 2001. donesena je odluka o prodaji zlata iz međunarodnih pričuva.
Direkcija za upravljanje međunarodnim pričuvama i deviznom likvidnošću HNB-a prethodno je izradila analizu i predložila minimalnu prodajnu cijenu od 276 dolara za uncu.
Bio je to, pojednostavljeno rečeno, posao koji bi mogao napraviti i učenik na praksi: s nekoliko klikova provjeriti tržišnu cijenu zlata i na digitronu izračunati koliko vrijedi 422 tisuće unci. Ali u službenim papirima eksplicitno se navodi i ta operacija utvrđivanja cijene, valjda iz razloga da se vidi da netko i radi u ovoj zemlji i da se razumije u te unce i dolare.
HNB je onda malo pričekao da se svi vrate s godišnjih odmora te je 25. rujna 2001. zlato prodao Banci za međunarodna poravnanja – BIS-u.
Na račun HNB-a leglo je tada golemih: 117.231.363,36 dolara.
Gledano iz hrvatske perspektive rujna 2001., transakcija nije izgledala suludo. HNB je obrazložio da zlato samo po sebi ne donosi redoviti prinos, da mu cijena može znatno oscilirati te da se sredstva nakon prodaje mogu ulagati u kamatonosne instrumente.
U to vrijeme i druge središnje banke prodavale su zlato. Britanska Bank of England upravo je toga mjeseca prodala 20 tona po približno 280 dolara za uncu.
Njihova je sreća, međutim, bila u tome što su imali još zilione tona zlata u rezervama. Ne bi vjerojatno ni trepnuli da im je Sir Oliver usput „riješio“ koju tonu.
Sir Oliver: Halo Bing, kako brat? Švercao migrante pa mu to upisali u radni staž? Ah, ni Engleska nije što je bila. Ma čuj, imam tu neko zlato, a moram hitno na put, pa da ne nosim sa sobom…
Ali Englezi su barem napravili jednu stvar kako treba: zapamtili su ime. Između 1999. i 2002. Britanija je prodala otprilike polovicu svog zlata, gotovo 400 tona, blizu najniže cijene u dvadeset godina. Odluku je donio ministar financija Gordon Brown. Taj trenutak na grafu cijene zlata danas u Londonu zovu Brown’s Bottom, Brownovo dno. Otišao je na čelo vlade, ali dno je ostalo njegovo.
Kod nas bi se to dno zvalo drukčije: „Dno Odluka-je-donesena“. Ali tu onda dolazi gorka, tužna i ružna matematika: tih 13 tona vrijedilo je tada oko 117 milijuna dolara, a danas bi vrijedilo oko 1,8 milijardi dolara ili oko 15 puta više.
Razlika između tadašnje prodajne vrijednosti i današnje tržišne vrijednosti iznosi približno 1,70 milijardi dolara.
Novac dobiven prodajom, naravno, nije nestao. Pretvoren je u druge sastavnice međunarodnih pričuva koje su tijekom godina donosile kamate i druge prinose. Koliki je njihov kumulativni prinos tijekom svih ovih godina, trebalo bi zasebno izračunati da bi usporedba sa zadržanim zlatom bila potpuno poštena.
Je li zlato uopće trebalo prodati?
Postoji još jedna mogućnost koja zaslužuje raspravu, naime, središnja banka ne mora birati samo između dvije krajnosti – držati zlato u trezoru bez ikakva prinosa ili ga prodati.
Zlato je financijska imovina i može se deponirati, posuđivati, koristiti u repo i swap transakcijama te, pod određenim uvjetima, služiti kao kolateral za pribavljanje likvidnosti.
Uostalom, upravo je HNB prije prodaje dio tog zlata stavio u kratkoročni depozit kod BIS-a i na njemu ostvario kamatu. Dakle, i na zlatu se moglo kamatariti, odnosno zaraditi od kamate.
Pitanje je nakon svega jednostavno: Je li 2001. bilo potrebno prodati praktički cijelu količinu odjednom ili se dio zlata mogao zadržati kao dugoročna strateška pričuva, a ostatkom aktivno upravljati?
Pitanje nije samo akademsko. Ulaskom u eurozonu HNB je Europskoj središnjoj banci morao prenijeti dio deviznih pričuva, od čega 15 posto u zlatu. HNB je zato u prosincu 2022. nabavio zlato, a početkom siječnja 2023. ECB-u prenio 56.256,29 unci, odnosno oko 1,75 tona zlata, vrijednih približno 96 milijuna eura.
Za usporedbu: 2005. prodali smo 1,95 tona. Krajem 2022. kupili smo 1,75 tona, koje smo početkom 2023. prenijeli ECB-u. Vratili smo se gotovo na početak, samo s tanjim novčanikom.
Ali Grupu TNT zanima nešto drugo: Tko je donio odluku?
Alan i Bob putem računala i S(uper) I(nteligencije) odlaze u Sabor
Godine 2014. saborski zastupnik Goran Marić postavio je predsjedniku Vlade Zoranu Milanoviću vrlo precizno zastupničko pitanje.
Preciznije, tražio je odgovore na pitanja: Tko je predložio prodaju? Tko je donio odluku? Kada i gdje je održan sastanak na kojem je odluka donesena? Tko je poimence bio prisutan? Postoji li zapisnik? Je li se glasovalo i kako je tko glasovao? Tko je potpisao ugovore u ime Republike Hrvatske? I, naravno, tko je bio kupac?
Teško je sastaviti precizniji popis pitanja.
Vlada je odgovorila u svibnju 2015. Odgovor je zanimljiv upravo po tome koliko detalja sadrži.
Doznajemo količinu zlata gotovo do posljednje fine unce, gdje se zlato nalazilo, datume depozita, kamatne stope, datum odluke, minimalnu cijenu koju je predložila Direkcija, cijenu prve i druge prodaje, ime kupca, pa čak i koliko bi državni proračun, prema tadašnjem izračunu HNB-a, primio manje novca da zlato nije bilo prodano.
Skoro su napisali i tko je bila čistačica koja je polirala zlatne poluge, ali u tom odgovoru ne nalazimo ono što je Goran Marić izričito tražio: ime osobe koja je donijela odluku.
Vlada je objasnila da je prema tadašnjem Zakonu upravljanje međunarodnim pričuvama bilo u nadležnosti HNB-a te da Savjet HNB-a nije morao donositi pojedinačne odluke o prodaji monetarnog zlata.
Navodi se da je odluka donesena u skladu sa zakonom i internim aktima HNB-a.
Je li odluka doista pala u uredu HNB-a, ili je, kako to u nas obično biva, prijedlog prvo prošetao do ministrova stola? Službeni odgovor kaže: HNB. Ali ni tamo ne piše tko u HNB-u.
A onda priča postaje još zanimljivija.
Hrvatska je sukcesijom dobila još zlata. Prema dokumentima potpisanim 2004. i 2005., Hrvatskoj je pripao 23-postotni udio u zlatu bivše države pohranjenom kod francuske središnje banke i Credit Suissea u Zürichu.
I to je zlato prodano.
Dana 29. studenoga 2005. prodano je 62.845,154 unce, odnosno oko 1,95 tona zlata, u dvije tranše po cijenama od 495,55 i 496,10 dolara za uncu. Republika Hrvatska dobila je ukupno 31.154.108,98 dolara.
Ali ovaj put dokumentacija je mnogo određenija. Prodaja je provedena po nalogu Ministarstva financija, na temelju protokola između Ministarstva financija i HNB-a te zaključka Vlade donesenog 22. rujna 2005. Ministar financija u Vladi Ive Sanadera tada je bio Ivan Šuker.
Dakle, četiri godine poslije trag je mnogo jasniji: Ministarstvo financija, Vlada, datum zaključka, protokol, prodaja i novac koji završava na posebnom deviznom računu državnog proračuna.
A za onih prvih 13 tona? Pitanje je glasilo: Tko?
I tu naš Alan Ford zaplet odjednom prestaje biti potpuno izmišljen. Jer više od dva desetljeća nakon transakcije znamo gotovo sve o 422.027,985 unci zlata osim odgovora na pitanje:TKO?
Ponuđeni odgovor glasi: Odluka je donesena.
Broj Jedan: Alane, jeste li otkrili tko je prodao zlato?
Alan: Šefe, otkrili smo kada je prodano, koliko ga je bilo, gdje je bilo, kome je prodano i po kojoj cijeni.
Broj Jedan: Izvrsno. A tko je donio odluku?
Alan: E, to još nismo otkrili. Ali jasno je pisalo da je odluka donesena.
Broj Jedan: Jel’ vi to mene zavitlavate, Bobe!
Bob: Da?
Broj Jedan: Idi do Debelog Šefa i Jeremije i neka ti daju 30 dolara.
Bob: Zašto?
Broj Jedan: Idete na put. Ovo je slučaj za Grupu TNT.
Kroz dimnjak ih je slušao Superhik i zaključio:
„Dosta je da na ovoj temi neki zli ljudi skupljaju političke poene.“
Više od istog autora:
Zašto su izbori u Berlinu i Mecklenburgu i Prednjem Pomorju važniji nego što se čini
Američke obveznice: najdosadniji financijski instrument na svijetu koji određuje cijenu gotovo svega
Ursulin govor o stanju Unije: Europa je shvatila da se svijet promijenio, ali što sad?
Podržavaš neovisno novinarstvo?
Ako cijeniš naš rad i držiš da su ovaj i drugi naši tekstovi korisni za tebe i hrvatsko društvo u cjelini doniraj:
Primatelj: Dijalog
IBAN: HR5923400091111245038
Opis plaćanja: Donacija za Dijalog.hr
Model: 00
Poziv na broj: (upisati datum)
