Izraelski premijer Benjamin “Bibi” Netanyahu uspio je u onome što niti jedan izraelski premijer nije – američki vojnici će prvi put braniti Izrael od njegovog osnutka 1947. godine.
Do sada je pomoć Sjedinjenih Država bila isključivo ograničena na isporuke oružja i streljiva, dok je obrana bila isključivo odgovornost Izraelaca. No sada je u južni Izrael došao moćan proturaketni sustav THAAD (Terminal High Altitude Area Defense) a s njim i 250 američkih časnika i dočasnika.
S obzirom na to da posada jedne bitnice THAAS sustava broji 95 ljudi, i ako bi se u obzir uzelo da su došle dvije posade kako bi se osiguralo djelovanje 24/365, opet ostaje „višak” od 60 ljudi. Radi se o instruktorima koji će u što kraćem vremenu obučiti 150 pripadnika izraelskog ratnog zrakoplovstva u upravljanju THAAD-om. Što navodi na zaključak da bi taj sustav u Izraelu mogao ostati ili jako dugo ili trajno. U međuvremenu je Jeruzalem od Washingtona zatražio odobrenje za slanje još jedne bitnice.
Doduše, THAAD nije došao „badava”. Netanyahu je morao obećati da u protunapadu na Iran gađati nuklearna i naftna postrojenja, već isključivo vojna. Spominje se i mogućnost napada na neka ministarstva i agencije.
U svakom slučaju odmjeren napad koji ne bi smio uzrokovati veće posljedice. Netanyahu ima i opciju pričekati rezultat predsjedničkih izbora u SAD-u te onda odlučiti što će napasti. U slučaju pobjede Donalda Trumpa sve bi opcije ponovno bile otvorene.
U Washingtonu nisu svi s odobravanjem popratili slanje THAAD sustava s posadama u Izrael. Sve više Demokrata izražava bojazan da će premijer Netanyahu zapovjediti napad na Iran neposredno prije američkih izbora 5. studenog. I na taj način pokušati utjecati na ishod. Problem Demokrata je što velika većina Amerikanaca smatra da je Donald Trump puno bolji u pitanjima vanjske politike i nacionalne sigurnosti u odnosu na Kamalu Harris.
Zbog toga Demokrati ne žele da te teme postanu dominantne pred same izbore. Svaki napad na Iran postigao bi baš taj učinak. Povrh toga već bi vijest kako je napad u tijeku jako povećala cijenu sirove nafte, što bi se vrlo brzo odrazilo na cijene benzina i dizela.
S obzirom na to da praktički žive u automobilima Amerikanci su jako osjetljivi na svako povećanje cijene benzina. Za što mogu kriviti isključivo vladajuće. Posljedično veća cijena manje glasova za Harris.
Za Kamalu Harris je krajnje neugodna činjenica da predsjednik Joe Biden ostavlja svijet u popriličnom kaosu. Nakon više od dvije godine ruske agresije i više od 100 milijardi dolara i eura vojne pomoći Ukrajini ona i dalje gubi rat. Takozvani Plan pobjede predsjednika Volodimira Zelenskog može se svesti na – dajte nam još 100 milijardi vojne pomoći a onda nas primite u NATO kako bi naš problem postao vaš.
Pitanje Bliskog istoka puno je gore. Tvrdnje Trumpa kako Putin nikad ne bi napao Ukrajinu da je on ostao predsjednik mogu se prihvatiti ali i ne moraju. Trump i Putin imali su vrlo bliske odnose no teško je procijeniti da li bi to bilo dovoljno za zaustavljanje agresije. S druge strane tvrdnje Trumpa da bi on spriječio rat na Bliskom istoku imaju itekakvu težinu. Tu nema dvojbe da bi s Trumpom kao predsjednikom Bliski istok bio puno sigurniji.
Daleko najveći uspjeh Trumpovog mandata su Abraham Accords sporazumi kojima su Bahrain i Ujedinjeni Arapski Emirati priznali pravo na postojanje Izraelu, međusobno se priznali i uspostavili diplomatske odnose. Iako nije sastavni dio tih sporazuma, ali uz snažni angažman Washingtona, Izrael i Sudan su potpisali sporazum o normalizaciji odnosa. Zauzvrat Washington je maknuo Sudan s popisa država sponzora terorizma i odobrio kredit od 1,2 milijarde dolara.
Predsjednik Trump je 10. prosinca 2020. objavio postizanje sporazuma o uspostavi diplomatskih odnosa Izraela i Maroka. „Cijena” je bila priznanje Washingtona na prava Maroka nad Zapadnom Saharom.
Posljedično pojavile su se najave da će i Saudijska Arabija priznati pravo na postojanje Izraela. Doduše, nije baš bilo jasno da li bi to uključivalo i uspostavu diplomatskih odnosa. I bez uspostave diplomatskih odnosa taj bi potez Rijada donio temeljitu promjenu odnosa snaga na Bliskom istoku.
No onda je Trump izgubio izbore. Novi predsjednik Joe Biden posvađao se sa Saudijcima i prije nego što je preuzeo Bijelu kuću. Povod je bio ubojstvo saudijskog disidenta Jamala Khashoggija, iako je pravi razlog bio odličan odnos Trumpa sa saudijskim prestolonasljednikom Mohammedom bin Salmanom.
Po onoj narodnoj „prijatelj mog neprijatelja moj je neprijatelj” Biden je u predizbornoj kampanji izvrijeđao ne samo princa bin Salmana već i cijelu Saudijsku Arabiju. Sasvim razumljivo ulaskom Bidena u Ovalni ured Bijele kuće odnosi sa Saudijskom Arabijom skliznuli su na „najniže grane”. Rijad se okrenuo Pekingu i Moskvi. Bidenov posjet Saudijskoj Arabiji u srpnju 2022. samo je dodatno pogoršao odnose.
Umjesto da Bliski istok konačno postane područje stabilnosti Bidenova ostavština je potpuno destabilizirani Bliski istok čije krize već sada imaju globalne posljedice. Ako se Teheran odluči ostvariti prijetnje napada na naftna postrojenja država Perzijskog zaljeva sve bi se moglo pretvoriti u globalnu katastrofu.
Kamala Harris je 8. listopada dala intervju ABC-u kojem je na pitanje što bi promijenila da je bila na mjestu Bidena odgovorila – ništa mi ne pada na pamet. Uključujući i politiku na Bliskom istoku. Odgovor je izazvao burne reakcije, ne samo Republikanaca i njima naklonjenih medija.
Zbog toga je u intervjuu danom Fox Newsu 17. listopada ustvrdila kako ona nije Biden i kako će voditi svoju politiku. Kakvu? Teško je reći jer gospođa Harris na svakom javnom istupu govori nešto drugo.
Do predsjedničkih izbora ostalo je nešto više od dva tjedna, a izraelski mediji praktički više ne spominju odmazdu Iranu. Tek je Hamasov napad kamikaza dronom na ljetnikovac obitelji Netanyahu uzrokova Bibijiev komentar da iza svega stoji Teheran, te da će Izrael adekvatno odgovoriti.
Više se nikome u Izraelu ne žuri s napadom na Iran. Možda napadnu neposredno prije predsjedničkih izbora u Sjedinjenim Državama? A možda pričekaju rezultate? Jedan THAAD je na položaju u južnom Izraelu, a možda dođe i drugi. Uostalom, Iran neće nikud otići.
Jačanje nacionalne sigurnosti je strateško pitanje opstojnosti države i naroda
