U nedjelju je odigrana utakmica koja je u medijima bila najavljivana kao Derbi svih derbija ili najvažnija prvenstvena utakmica u zadnjih 18 godina. Gospodari hrvatskog nogometa iz Maksimirske 128 gostovali su na Rujevici kod jedinog kluba koji je u tom razdoblju uspijevao ugroziti njihovu gotovo pa apsolutnu dominaciju u najprestižnijem domaćem nogometnom natjecanju.
Domaćini su priželjkivali ponavljanje 2017. i za to su imali dobre argumente. Odlična igra tijekom cijele sezone, danima unaprijed rasprodana Rujevica, strani suci kao garancija nepristranog suđenja kao i izostanak teškog bremena psihološkog pritiska od strane navijača, uprave ili lokalne sportske javnosti stvarali su okvir u kojem je pobjeda Rijeka bila moguća, a time bi se i vrata osvajanja naslova širom otvorila.
I krenula je Rijeka doista furiozno, taktičkim zamislima trenera Sopića pridodana je fanatična borbenost domaćih nogometaša i u prvom smo poluvremenu vidjeli najnemoćniji Dinamo ove sezone u HNL-u. Statistika je tu neumoljiva, uz posjed od 53 % Riječani su čak 11 puta zapucali prema golu Nevistića dok Dinamo nije uspio ni jedan jedini put uputiti udarac prema Rijekinu golu.
Ono što se domaći navijači potaknuti odličnom izvedbom svojih ljubimaca nisu usuđivali primijetiti jest da je od svih tih udaraca domaćina samo jedan išao u okvir gola. Ta je činjenica bila najava onoga što će uslijediti do kraja.
Na poluvrijeme se otišlo bez golova, a u drugom dijelu gledali smo nastavak priče iz prvog. Rijeka je nizala napade, Armada vodila fanatično navijanje i sve je bilo spremno za erupciju oduševljenja koju smo napokon doživjeli u 50. minuti kad je Pjaca realizirao jedanaesterac kojeg je zaradio Pašalić.
Živio je Dinamo opasno i nakon primljenog gola, a priliku za dovršiti posao nisu uspjeli realizirati najprije Fruk koji je izbio pred Nevistića koji mu je obranio udarac, a potom i Smolčić koji glavom pogađa vratnicu.
Jedan moj dragi kolega upozorio me je jednom prilikom dok sam nizao statističke podatke kako je statistika važna u košarci i u mnogim drugim sportovima, ali u nogometu jedna vratnica, nekoliko centimetara čini razliku bez obzira na sve nabrojane podatke. I bio je u pravu. Jedan centimetar udesno usmjerio bi loptu nakon Smolčićevog udarca od vratnice u gol umjesto natrag u prostor.
Taj centimetar nedostajao je Rijeci za odlazak na dva razlike i teško da bi se plavi uspjeli oporaviti, ali umjesto toga ubrzo se ukazao dotada nevidljivi Bruno Petković koji je najprije izborio slobodan udarac, a potom ga i maestralno realizirao za poravnanje. Nastavila je Rijeka inzistirati, a onda je pred kraj utakmice Hoxha iskoristio jedan kontranapad i Dinamo je još jednom pokazao da ima šampionski gard i bez obzira na statistiku odnio sva tri boda s Rujevice i slobodno možemo reći uspješno zaključio još jednu HNL sezonu.
Rijeka je u ovoj utakmici uputila 19 udaraca prema golu od čega samo tri u okvir. S druge strane Dinamo je uputio samo tri udarca prema vratima, od čega su se dva pretvorila u zgoditke.
Kad se sve zbroji i oduzme Rijeci je nedostajalo mirnoće, upravo one komponente koju je Dinamo imao u izobilju i dok se branio i u rijetkim trenucima kad je bio u prilici ugroziti vrata Rijeke.
Gotovo je nemoguće zamisliti scenarij u kojem bi Dinamo u preostala tri kola prosuo 4 boda prednosti i na Maksimiru s punim pravom pripremaju još jedno slavlje koje će ove godine sasvim sigurno okupiti mnogo više publike nego što se to događalo prethodnih godina.
Razlog tome su ozbiljni suparnici u borbi za titulu koje je Dinamo u Rijeci i Hajduku imao do pred sam kraj te neizvjesnost koja je ovoj ediciji HNL-a dala posebnu draž.
A, što se nogometne sezone, ona još nije gotova, dva najbolja hrvatska nogometna kluba zadnjeg desetljeća priredit će nam još dvije poslastice, dvije utakmice finala kupa Hrvatske, dva nova derbija pred rasprodanim stadionima, jedva čekamo…
Forma Riječana i statistike – igraju najljepši nogomet i trenutno su u najboljoj formi
