Parlamentarni izbori su iza nas.
Analitiku je već odradio Kristian u tekstu: Parlamentarni izbori su provedeni. Što smo naučili?, stoga ću spisateljsku čežnju iskoristiti kako bih pokušao ocrtati temeljne konture ljevičarskog proabortivnog narativa. Kao izvor poslužit će mi predizborno sučeljavanje na temu Zdravstva u Demontaži Nove TV (referenca na 1:22:30). U njemu je Ivana Kekin krilnica stranke Možemo ponovila niz recikliranih fraza i pseudoargumenata proabortivne strane.
Njen nastup, unatoč manifestiranoj strastvenosti u borbi za „temeljno pravo žene” i verbalnoj izražajnosti “osnaženoj” predvidljivim sintagmama ljudsko pravo, civilizacijski doseg i podsjećanja na 21. stoljeće u samoj biti posjeduje zavidnu dozu nerazumnosti, faktične neutemeljenosti i logičke kontradiktornosti. Jedan od razloga zašto je to tako jest moralna zaslijepljenost koja isključuje bilo kakvu mogućnost racionalne debate.
Pozivi nominalno desnih stranaka na pluralnost mišljenja i prozivanje medija zbog nejednakog tretmana onih koji su na strani nerođenih i onih koji se bore da njihova eliminacija postane „temeljno pravo žene” promašeni su i unaprijed upisani poraz u udžbeniku progresivne ljevice i njezine političke ispostave – liberalne demokracije.
Zbog čega proabortivna strana u rijetkim prilikama za sučeljavanje (poput izbornih kampanja) prolazi “neokrznuta” za sve navedene manjkavosti kao u slučaju Ivane Kekin? Po mojem sudu zbog dva razloga.
Diskurs koji vlada
Proabortivnog narativa koji se u potpunosti ukorijenio u srednjostrujaškim medijima, i zbog kojeg se strana koja nastoji u političkim debatama zagovarati nerođene susreće s unaprijed zadanim preprekama. Probajte vizualno preslikati situaciju s atletske utrke na 110 metara s preponama na polje političko-svjetonazorskih debata. Zamislite tu utrku, ali s preponama za Pro-life stranu, dok proabortivnu stranu vizualizirajte bez prepona i u pet sekundi uranjenom startu koji suci ne sankcioniraju – ponovnim startom i upozorenjem pred diskvalifikaciju.
Srednjostrujaško medijsko legitimiranje proabortivnog narativa razlog je zašto u kratkim medijskim sučeljavanjima atletske Benčićke, Boričke i Bosanci ulaze šprintajući prvi u cilj, dok Pro-life političari i društveni aktivisti zapinju za neku od postavljenih prepona medijsko-političkog aparata.
U prijevodu, zdravorazumsko izlaganje argumenata i neminovni sukob moralnih uvjerenja proabortivne strane i strane koja zagovara nerođene koji bi uslijedio, zamijenjen je uobičajenim optužbama za napad na žensku autonomiju, grubo kršenje ljudskih prava i pokušaju upliva crkvenih dogmi u državne zakone.
Novinari raspravu o svjetonazorskim pitanjima nastoje zadržati u okvirima liberalno-demokratskih vrijednosti koje afirmiraju pravo žene na izbor. U takvim “zadanim uvjetima” rada, a dodavši tome i karakter medijskih nastupa (sažetost i kratkoća) teško je uopće artikulirati filozofske, moralne, medicinske i općeljudske pojedinosti rasprave o pobačaju.
Desno-konzervativne snage zbog toga moraju u svojim medijskim nastupima računati na dva suparnika- progresivne političare i novinare. “Glasnici naroda” kako si vole tepati predstavnici medijske srednje struje postaju tako revni promicatelji legislativnog “dosega” seksualne revolucije – zakonski dopuštenog pobačaja na zahtjev.
Kontrola jezika = kontrola rasprave
Drugi razlog zašto oni koji se barem nominalno stavljaju na stranu nerođenih ne uspijevaju razmontirati proabortivni diskurs koji vlada u javnom prostoru jest njihova nespremnost i kukavičluk.*
Primjer koji “bode u oči” je njihovo nerazumijevanje važnosti jezika. Riječi su te kojima se misleći čovjek služi u izražavanju zbilje. Zbog njegove snažne performativne uloge u prenošenju apstraktno-mogućeg u realno-zbiljsko, ljevica ga koristi kao alata za širenje grotesknih i teško zamislivih moralnih perverzija u javni prostor.
Na praktičnoj razini abecedna LGBTIQ+ kovanica služi kao izraz prijenosa devijacija na području ljudske spolnosti iz privatnosti doma na prostor javno-normalne, medijski povlaštene i zakonski priznate spolne prakse. Ne treba nas to čuditi jer je riječ o načinu funkcioniranja pale ljudske naravi. Ako nositelj te naravi (čovjek) nakon određenog vremena prakticiranja, recimo sodomije (homoseksualizma), istu sebi racionalizira kao naravno ispoljavanje ljudske spolnosti, vrlo brzo će se javiti motivacija za širim društvenim priznanjem. Nakon racionalizacije vlastitome ja, slijedi normalizacija širem pučanstvu.
Zbog toga što je u čovjekovom srcu usađena intuitivna spoznaja o naravnom prakticiranju muško-ženske spolnosti, pokušaji eksplicitnog propagiranja sodomije propali bi zbog odbojnosti i gađenja motiviranih moralnom spoznajom o protuprirodnosti homoseksualne prakse.
Ljevica je zbog toga primorana koristiti lukave metode u planu šireg društvenog priznanja niza moralnih dekadencija koji uključuju promjenu jezika i načina govora o njima kako bi se izbjegla rasprava o naravnosti/protunaravnosti, moralnosti/nemoralnosti samih činova i praksi koje se pokušavaju normalizirati.
Kukavičluk se kod predstavnika desno-konzervativnih stranaka očituje u njihovom bijegu od neminovnosti svjetonazorskih sukoba u liberalnoj demokraciji. I to žestokih sukoba u borbi za utjecaj nad zakonima, institucijama, medijima, javnosti i drugim bitnim sastavnicama modernog društva. Neminovnost borbe s drugovima iz Možemo i SDP-a (HDZ je isto blizu te ekipe) utkana je u samu prirodu nespojivosti moralnog (za nerođene) i nemoralnog (proabortivnog) uvjerenja o naravi pobačaja.
Deklaratorno svrstavanja na Pro-life pozicije dosad nije polučilo nikakav uspjeh ali je isporučilo niz poraza koji u praksi znače dominaciju proabortivnog narativa. Svjedočimo kako je proabortivni izričaj iz kampanje u kampanju, iz debate u debatu sve radikalniji u provođenju Kulture smrti. Pobačaj kao Clintonovski „rijedak, siguran i legalan” postao je „temeljno pravo žene” i poželjna „Ustavna kategorija”. Možemovsko-sdpovske crvene brigade nemaju nikakvih skrupula oko javnog zagovaranja feticida (slučaj Čavajda), a “demokršćanski” predstavnici u HDZ-u uskoro će ih slijediti u stopu. Oni su zasad stali na tome da je pobačaj „temeljno pravo žene.”
*Mora se priznati kako je Damir Biloglav iz DP-a u spomenutoj debati Nove TV ugodno iznenadio svojom jasnim “pobačaj je ubojstvo nerođenog djeteta” stavu. Iz medicinskog, dakle stručnog kuta gledišta kojega zbog dominirajućeg proabortivnog narativa često zaboravljamo, dr. Biloglav je postavio okvir rasprave, vrativši ga s ljevičarskog polja “temeljnog ljudskog prava” na pitanje moralnosti, a time i opravdanosti samog čina. Samorazumljivi odgovor na pitanje “Kada počinje život?” i logičke konzistentnosti, da ako je odgovor začećem onda slijedi da je ” (…) potpuno svejedno jeste li vi to dijete ubili u trećem mjesecu intrauterinog razvoja ili ste ga ubili u šestom mjesecu (…)”.
U drugom dijelu teksta Ivana Kekin – pobačaj razuma pokušat ću u vlastitom aranžmanu demontirati proabortivni narativ i način na koji lukavo skriva demonsku prirodu podržavanja ubijanja nerođene djece. U srcu ove rasprave za one koji su stali na stranu nerođenih jest njihova beskompromisna obrana i afirmacija samo jednog prava – da prvih devet mjeseci života kirurškim ili medikamentoznim putem ne budu raskomadani na komade.
Tekst izvorno preuzet s portala Trijumvirat
Njemačka, obećana zemlja? Dokumentarac Eve Vlaardingerbroek tvrdi drugačije
