Vjerujem da ste i sami primijetili kako nas neke priče, i prije nego što ih zapišemo, dugo biraju.
A onda se dogode ona jutra u kojima se probudimo s nekom posve neobičnom misli, onom koja nam nikako ne pripada po rasporedu tog dana.
Tako je bilo i davne 2001. godine. Tek sam se bila probudila, a prva osoba na koju sam pomislila bio je Davorin Popović.
Indexe sam voljela od djetinjstva, no u to ih vrijeme stvarno dugo nisam slušala. Zato sam se i začudila.
Pa otkud baš on, od ranog jutra, u mojim mislima?
Slegnula sam ramenima, prepustila se dnevnim obavezama i na to potpuno zaboravila.
Sve do poslijepodneva, kad je s radija stigla vijest koja me šokirala – Davorin je preminuo.
Nevidljive niti koje nas povezuju
Znam, mnogi će reći da je to tek slučajnost. No, kad vam se takvo što ne dogodi prvi put, zapitate se postoje li doista neke nevidljive niti koje nas povezuju s ljudima i događajima.
Ili ona situacija na ulici, u nekom posve drugom gradu. “Slučajno” pomislite na susjeda iz djetinjstva kojega niste vidjeli dvadesetak godina, skrenete iza ugla i doslovno naletite na njega.
Možda se sjetite prijateljice s kojom se niste čuli mjesecima, uzmete telefon u ruke da joj se javite, ali vam u tom trenutku baš ona pošalje poruku.
Može to biti i onaj trenutak kad vas muči neki životni problem o kojem nikome ne govorite, a onda vam poznanik u prolazu preporuči knjigu ili film u kojima pronađete točan odgovor na ono što vas muči.
Ili kad u nekoj staroj jakni, koju niste nosili godinama, prstima napipate davno izgubljeni privjesak ili ceduljicu. Baš onu sitnicu koja vas veže uz uspomenu o kojoj ste intenzivno razmišljali večer prije.
Jung ih je nazvao “sinkronicitet“
Te čudesne slagalice života fascinirale su i Carla Gustava Junga. On te neobične podudarnosti nije smatrao slučajnostima, već trenutcima u kojima nam život pokazuje da nismo sami i da je sve oko nas nekako povezano.
Taj susret naših misli i stvarnosti nazvao je sinkronicitetom.
Jung je godinama promatrao ljude koji su dolazili u njegovu ordinaciju, donoseći sa sobom upravo ovakve, naizgled nemoguće priče.
Primijetio je da se u ključnim životnim trenutcima, kad nam je potreban neki putokaz ili utjeha, vanjski svijet odjednom posloži tako da odgovori našem unutarnjem stanju.
Znao je da u fizici postoji zakon uzroka i posljedice – ako se ispusti čašu, ona će pasti i razbiti se. No, shvatio je da za ove naše ljudske priče taj zakon ne vrijedi.
Misao o Davorinu Popoviću ujutro nije prouzročila njegov odlazak poslijepodne. Pa ipak, ta dva događaja bila su duboko i neraskidivo povezana.
Povezao ih je smisao.
Psihijatar i nobelovac za istim stolom
A Jung je, kako bi bio siguran da ne umišlja veze tamo gdje ih nema, sjeo za stol s jednim od najvećih fizičara svojeg doba, nobelovcem Wolfgangom Paulijem.
Pauli nije bio tek usputni promatrač u ovoj priči jer su njega te podudarnosti pratile tijekom cijeloga života. Kolege znanstvenici čak su skovali pojam “Paulijev efekt” jer bi se u laboratorijima, čim je on bio u blizini, oprema misteriozno kvarila.
Najpoznatija je anegdota iz Göttingena, kad je u jednom laboratoriju iz čistog mira eksplodirao skupocjeni uređaj, da bi se poslije saznalo kako je u tom trenutku kroz grad prolazio vlak u kojemu je bio Pauli.🙂
Tražeći odgovore za te neobične događaje, slavni je fizičar shvatio da atomska fizika i ljudska podsvijest zapravo traže isto.
Obje, ali svaka na svoj način, pokušavaju dokazati da iza ovog vidljivog, opipljivog svijeta postoji jedan dublji, skriveni red u kojem ništa nije prepušteno slučaju.
Zato je lako zamisliti ta dva velika uma kako sjede za istim stolom: iako se jedan bavio najdubljim kutovima ljudske duše, a drugi najsitnijim česticama materije, obojica su na kraju zaključila isto – svemir nije samo skup hladnih, mehaničkih pravila.
Psiha i materija, naše misli i opipljivi svijet, zapravo govore istim jezikom i plešu u istom ritmu, samo što mi taj ritam rijetko primjećujemo.
Sinkronicitet: Nježni šamari racionalnom umu
Za Junga sinkronicitet nije bio tek zabavna tema za razgovor uz kavu. On je vjerovao da su te male, čudesne podudarnosti zapravo nježni šamari našem racionalnom umu koji voli vjerovati da sve drži pod kontrolom.
To su oni rijetki trenutci u kojima se zastor svakodnevice na sekundu podigne, a mi ostanemo zatečeni pred spoznajom da nismo tek slučajni prolaznici u ovom hladnom svijetu. Te nam situacije, bilo da je riječ o poruci na ekranu ili pjesmi koja nas pronađe u pravom trenutku, tiho šapnu da smo dio jedne mnogo veće i smislenije priče.
U psihologiji se to uglavnom objašnjava našom unutarnjom potragom za ravnotežom.
Kada nam se događa neka velika promjena, kada tugujemo, tražimo odgovore ili prolazimo kroz tihe krize, naša podsvijest postaje nevjerojatno osjetljiva. Ona tada, poput najfinijeg magneta, iz vanjskog svijeta privlači simbole koji su nam potrebni da bismo preživjeli dan, uočili smisao ili jednostavno izdržali ono što nas je snašlo.
Jung je zato naglašavao da sinkronicitet nije stvar magije, već duboke arhetipske povezanosti. Svi mi u sebi nosimo zajedničko obiteljsko i ljudsko sjećanje, jednu veliku mrežu simbola, i kad se u nama pokrene neka važna unutarnja tema, vanjski svijet joj spremno odgovori i zrcali je.
Božji rukopis u našim malim životima
Međutim, izvan svih tih teorija, to su zapravo oni trenutci u kojima se znanost i vjera susreću, podsjećajući nas na to da nam Bog najglasnije progovara upravo kroz te tihe, svakodnevne slagalice.
To su oni trenutci u kojima nam Nebo šalje jasan znak da nismo prepušteni sami sebi niti zaboravljeni u nekom hladnom, mehaničkom svemiru.
Te male slagalice nisu ništa drugo nego Božji rukopis u našim malim, običnim životima – dokaz da postoji Netko tko točno zna što nam u kojem trenutku treba i tko s ljubavlju drži sve konce u svojim rukama.
Zato nas te podudarnosti ne bi trebale plašiti, nego nam donijeti duboki mir i nadu.
One su podsjetnik na to da je svaka naša misao saslušana i da nijedan naš dan, ma koliko težak bio, nije lišen Njegova blagoslova i smisla.
I možda je naša jedina zadaća u ovom užurbanom svijetu samo malo usporiti, otvoriti srce i dopustiti tim malim čudima da nas utješe i da nam pokažu put.
Više od iste autorice:
Kult narcizma, kirurške laži i neumoljiva pravda koja se namiruje sama
Slučaj Lika: Kronologija ekološke izdaje i buđenja građanske svijesti
