Jacqueline Bublitz: Dok niste znali moje ime
Ovo je knjiga o gradu u kojem svi ljudi hodaju brzo, o gradu “koji pruža sasvim drugačije perspektive pogleda li se desno, lijevo ili gore”, ovo je knjiga o New Yorku.
Ovo je ujedno knjiga o pokušaju novih početaka, o onom osjećaju pomiješanog straha i ushićenja koji se osjete po dolasku u novo i nepoznato.
“Stopala me bole, ali osjećam sporo pjenušanje uzbuđenja. Kao da ovaj grad gazira moju krv.”
Alice Lee, 18, dolazi u New York iz Wisconsina; Ruby Jones, 36, iz Australije. Obje bježe od neostvarenih veza. Jednu će grad ubiti, druga će ispričati njihove priče.
Ovo je knjiga o muškarcima i ženama, i svim nijansama njihovih odnosa.
“Nikad neću dopustiti muškarcu da me rasplače. Nikad više.”
Alice
“ Muškarci misle da smo krhke. Nemaju pojma koliko smo snažne. Koliko toga možemo podnijeti. Uvijek su sigurni da su oni nama potrebniji nego mi njima. I najbolje je držati ih u tom uvjerenju.”
Alicina majka
“Zamišljam je kako se okreće prema Australiji, kako savija rubove vremena jedan preko drugog, tako da je istodobno jedanaest tisuća kilometara iznad svog starog života i zaglavljena u njemu.
Vidim njezina sjećanja koja se vrte kao stara kaseta, najbolja kompilacija koju je mnogo puta preslušala, ali visoko u zraku I najbeznačajniji trenuci čine se obojeni tragedijom. Način na koji ju je pogledao kad je…prvi put kad su … posljednji put kad je ona… i sad snažno pritišće jagodicom kažiprsta o prozorčić u zrakoplovu I trepčući suspreže suze.”
Ruby
Ovo je knjiga o novim počecima, ili barem njihovim pokušajima, ali i tuzi koja je neminovna nakon svakog prekida.
“Polako shvaća da tuga može biti tiha kao šapat, kad takva zaželi biti. Bilo da sve ključa u njoj, ili se izlije kao nabujala rijeka iz svog korita, ili se voda umiri i ona obamrlo pluta na površini, osjećaj je na kraju isti: osjećaj posvemašnje bespomoćnosti. Spoznaja da je toliko malo toga u tvojim rukama, da je osjećaj sigurnosti nepovratno izgubljen.
“Sjeti se nečeg što je naučila kad je bila jako mlada i odrastala uz rub divljeg, otvorenog oceana. Kad te uhvati struja, nemaš drugog izbora osim prepustiti joj se, dopustiti vodi da te odnese gdje te želi odnijeti. Snaga struje na kraju će oslabiti, ali samo ako joj dopustiš da te odnese daleko na pučinu. Sigurnost dolazi od kretanja sa strujom dok je se ne oslobodiš i onda, tek onda, možeš se okrenuti i svom snagom zaplivati prema obali.
Blog Marije Galović: Književna čitanka
Još s bloga ‘Književna čitanka’:
Porculanska lutka – zbirka priča za one koji znaju da se početak može shvatiti tek na kraju
Elia Barcelo: Boja tišine – predivna i opsežna obiteljska saga koja otkriva sve tajne jedne obitelji
Babel ili nužnost nasilja – prekrasna povijesno-fantastična saga
