U samoj završnici hrvatske predizborne kampanje za europske izbore, preostalo je tek desetak dana, valja utvrditi što nam ona govori o nama i Europskoj uniji. Ili, bolje rečeno, što ne govori.
Najprije, riječ je o kampanji koja, najblaže rečeno, ne dopire do birača. Stranke su odradile obavezne likove poput televizijskih i radio spotova, marketinga na društvenim mrežama, tiskani su i plakati, kandidati se oglašavaju, šalju poruke…Sve se to međutim radi mlako i bez prave strasti da bi se birači doista zainteresirali za izbore.
Drugo, i nakon jedanaest godina članstva Hrvatske u EU, za našeg takozvanog prosječnog građanina, unatoč Schengenu, euru i korištenim europskim fondovima, EU i Bruxelles su tamo negdje daleko, izvan našeg dosega i utjecaja. Doživljava ih se kao birokratizirane i otuđene centre moći, da se poslužim ovom rogobatnom sintagmom, koji brinu samo o svojim interesima a ne o interesima „malog čovjeka”.
Treće, političari se svojski trude da potiču takva razmišljanja i dodatno unesu konfuziju među birače, posebno u kampanji predstavljajući EU u ekstremima. Ili kao vraga ili kao sveca, dugoročno time radeći na štetu i Hrvatske i EU. Niti je EU svetica niti je vrag. To je politička tvorevina, po mnogočemu jedinstvena u svjetskoj političkoj povijesti (niti unitarna politička zajednica, niti federacija niti konfederacija, a od svega pomalo), sa svojim (birokratskim) slabostima ali i (europski ujedinjujućim) vrlinama.
Slikovito, to što u kući ima problema ne znači da kuću treba srušiti. Treba pronaći rješenja da život u kući funkcionira. Mnogi, ne samo naši, političari ponašaju se međutim, kada je riječ o EU, kao slonovi u staklarnici. I to ne samo u vrijeme predizborne kampanje za EU izbore nego i svaki put kada za neke od problema u zemlji optužuju isključivo Bruxelles.
Četvrto, u tome nisu nedužni ni mediji. Dapače, često samo potpiruju vatru. Rijetki su oni mediji i novinari koji se trude sustavno izvještavati o važnim pitanjima i problemima u EU te ih dovoditi u odnos s Hrvatskom i njenim političkim (društvenim) pitanjima i problemima. Pogotovo je to važno u predizbornoj kampanji za europske izbore, gdje bi svi kandidati i stranke trebali imati priliku obrazložiti svoj stav i za njega zainteresirati birače.
Mnogo je češći slučaj površnog pojednostavljivanja problema te naročito poticanje senzacionalizma kroz „ključno” pitanje koliku će plaću imati europarlamentarci. Pitanje plaće nije posve nevažno, nekim od kandidata vjerojatno je to i glavni motiv sudjelovanja na izborima, ali to sigurno nije odlučujuće pitanje ni za Hrvatsku ni za Europsku uniju. I još nešto. Čak i kada mediji organiziraju rasprave o europskim izborima, najčešće je to u manje slušanim i gledanim radijskim i televizijskim terminima, dok na portalima objave sustižu jedna drugu pa se i potencijalno zanimljive informacije, bez posebnog skretanja pažnje na njih, izgube u virtualnim bespućima.
Posljedično, peto, politička i medijska malodušnost idealan je okvir, i u zemljama EU i u Hrvatskoj, za cvjetanje populizma i demagogije, nuđenje lakih rješenja za kompleksne europske (i hrvatske) probleme kao što su imigracija, socijalna pitanja i sigurnost. Desnica i krajnja desnica, od Marie le Pen i Giorgie Meloni do Orbana i Kolakušića, nadire sa sve većom podrškom i najmlađe europske populacije, dok su demokratske grupacije u defenzivi gušeći se u neproduktivnim kompromisima s desnicom (akt o imigraciji) umjesto da pronađu dugoročno ostvariv put do srca i umova birača.
Zaključno, u ovakvoj atmosferi, kao što pokazuju i procjene, izgledna je mala izlaznost na izbore, čime rastu šanse da svoja mjesta u Europskom parlamentu izbore veliki broj onih koji će i dalje, poput svojedobno Nigela Faragea u Velikoj Britaniji, nastaviti koristiti institucije EU za njeno podrivanje.
Nadajmo se da neće prevagnuti. I radi EU i radi Hrvatske.
Kad su u igri politički amaterizam i sajam taštine – sve je moguće!
Ništa nije slučajno – moto koji poziva na političku pasivizaciju i neizlazak na izbore
