Zagreb neće biti spašen na nadolazećim lokalnim izborima. Dug je i mukotrpan put pred nama ako želimo vratiti identitet glavnome gradu – identitet koji mu je godinama perfidno otuđivan. Jedan od razloga zašto je stanje takvo možemo pronaći i u mlakosti onih koji se političkim angažmanom, barem deklarativno, trude prodrmati progresivni dogmatski drijemež u koji smo kao kolektiv zapali.
Nejasno je naime zašto nitko od oporbenih kandidata tijekom kampanje gradonačelniku nije postavio gotovo nijedno pitanje usmjereno prema raskrinkavanju njegovih stvarnih motiva i njegove ideologizirane političke pozadine.
U ovome se trenutku pred našim očima odvija svojevrsna simbolička transformacija Zagreba, no nitko ne pita tko ju je inicirao ni kamo ona vodi. Zašto naš grad sve manje nalikuje sebi, a sve se više suobličava s drugim europskim metropolama koje su, potpomognute progresivnim maršem, davno izgubile vlastiti identitet?
Što Zagreb, kao mjesto vrlo specifične purgerske gospodštine, ima zajedničko s infantilnim uličnim crtežima ili s prevalentnim propagandnim simbolima koji slave spolnu dekadenciju jedne generacije? S obzirom na to da nam ulice sve više nalikuju poružnjujućoj političkoj demonstraciji, da je trava velik dio godine nepokošena, a kvartovi zatrpani vrećama za smeće i prepunim kontejnerima, pitamo se hoćemo li i dalje Zagreb moći nazivati “belim gradom”, i ako da, koliko dugo?
Nadalje, zašto se pravimo slijepi pred činjenicom da građani danas, prilikom odlaska po namirnice u vlastitom kvartu, sve češće moraju govoriti stranim jezikom? I još važnije – ima li gradonačelnik problem s tim? Ili pak, kao i njegovi ideološki istomišljenici, ima problem s time što mnogi građani to uopće vide kao problem?
Jesmo li svi mi koji inzistiramo na očuvanju vlastitog jezika i identiteta automatski rasisti i ksenofobi, kako nas to sustavno podučavaju režimski mediji? Je li ikome još stalo do naših predaka koji su bili spremni žrtvovati svoj život za očuvanje hrvatskoga jezika i naše kulture?
Kulturu sačinjava i krajobraz sela, gradova i država. Aktualna se vlast često poziva na GUP, no nismo čuli da itko iz oporbe progovara o očitoj zamjeni povijesnih fasada i tradicionalne zagrebačke arhitekture sterilnim staklenim kockama kakve mehanički proizvodi današnji duh vremena.
Roger Scruton napisao je da nema većeg napada na ljudsku dušu od moderne arhitekture. Postoji li itko u oporbi tko još vjeruje u važnost ljudske duše — tko bi imao hrabrosti upitati gradonačelnika zašto se pred našim očima briše lice Zagreba, a s njime i naša kulturna baština? Jedino gore od njegovog kukavičkog izbjegavanja debata jest spoznaja da mu, i kada bi se pojavio, nitko ne bi postavio prava pitanja.
Što se tiče prometa, umjesto generičkih obećanja o “rješavanju problema”, valjalo bi jasno i nedvosmisleno zatražiti odgovor na pitanje je li zagrebački promet urušen zbog nesposobnosti ili kao dio ideološkog projekta, primjerice onog koji europske lokalitete želi pretvoriti u tzv. 15-minutne gradove?
Glavni čovjek za promet iz vladajuće stranke javno je izjavio da mrzi automobile. Vjerujem da ga je ta izjava uzdignula u očima mnogih naših zapadnjačkih sugrađana, budući da trenutačni progresivni vjetrovi pušu u smjeru demotivacije korištenja tih “CO2 zagađivača”. Postavlja se, međutim, pitanje odnosi li se ta netrpeljivost i na gradonačelnikov službeni automobil, koji se često koristi usprkos tome što se gradonačelnika ranije medijski hvalilo jer je navodno bicikl njegovo glavno prijevozno sredstvo.
I naposljetku, pitanje koje baš nitko nije postavio: što gradonačelnik misli o radikalnim rodnim teorijama koje promoviraju njegovi ideološki suputnici? Podržava li on ideju da čovjek snagom volje može promijeniti spol te da o takvim lažima treba učiti u školama i vrtićima?
I još konkretnije – kako opravdava činjenicu da su gradska sredstva među ostalim korištena za radionice u kojima su djeci predstavljani tzv. drag queen nastupi, hiperseksualizirani vulgarni performansi koji su postali normalizirani na Zapadu? Koliko je općenito stotina tisuća eura podijeljeno lijevo-liberalnim udrugama kako bi se održavala progresivna kulturna hegemonija? Što smo mi kao građani tim preusmjeravanjem našeg novca dobili?
U svemu ovome najveći problem možda i nije sama vladajuća stranka – ona naprosto čini ono što čini i ostatak njezinih ideološki ostrašćenih istomišljenika. Njihova je antropološka i društvena vizija prilično jasna, kao što je jasno i da iznimno marljivo rade na tome da svoje fantazije presele u stvarnost.
Zagreb su u to ime vandalski reducirali na bezoblično platno za upražnjavanje progresivnih impulsa. Oporbeni kandidati pak djeluju kao uškopljeni politički entiteti, koji dobro znaju da ne smiju izlaziti van nametnutih okvira razmišljanja i raspravljanja. Njihove su kritike toliko banalne da paradoksalno mogu služiti kao sredstvo učvršćenja mišljenja da ono čemu svjedočimo nije mnogo više od uobičajene političke utrke. Sretno nam bilo ako na to nasjednemo.
Demistifikacija progresivnog dijaloga: Zašto gradonačelnik bježi od debate?
Zašto se selim iz Zagreba ili kako je pokorena hrvatska metropola
